
Dvadeset sedam godina pre potpune invazije na Ukrajinu, u, kako se sada čini, veoma dalekoj prošlosti, Evropska unija je razmatrala sankcije Rusiji.
Nakon ruske vojne intervencije u Čečeniji 1995. godine, lideri EU suspendovali su ratifikaciju predloženog sporazuma o partnerstvu i saradnji i zapretili Moskvi još većim posledicama ako njeni ratni zločini, uključujući neselektivno bombardovanje čečenskih civila, ne prestanu.
Vlada Borisa Jeljcina je odgovorila na sukob u Čečeniji oslobađanjem dalje brutalne vojne sile, ali je Evropa na kraju ipak popustila i ratifikovala sporazum. U godinama koje su usledile, rusko rukovodstvo je demontiralo demokratske institucije, napalo Gruziju 2008. i pokrenulo rat u istočnoj Ukrajini 2014, postavljajući teren za invaziju punog razmera u februaru 2022.
Osvrt na propuštene prilike iz 1990-ih je podsetnik na to kako neposredne dileme mogu da dovedu do toga da kreatori politike previde znake sledeće krize na horizontu. Kao odgovor na krvoproliće koje je izazvao Vladimir Putin u Ukrajini, EU ne može sebi priuštiti da se ne pripremi za sledeću rusku krizu.
Rat u Ukrajini, kao i rat u Čečeniji 1990-ih, izvršio je ogroman pritisak na stabilnost Rusije kao države. Od ključnog je značaja da zemlje članice i institucije EU počnu da planiraju niz posleratnih i postputinovskih scenarija u Rusiji, uključujući destabilizaciju ruskog političkog sistema, čak i do oružanog sukoba unutar zemlje. Da bi zaštitila kolektivne interese Evrope, uključujući Ukrajinu, od budućeg preokreta u Rusiji, EU je potrebna strategija koja aktivno promoviše demokratizaciju Rusije, ma koliko male šanse za to sada bile.
Kremlj je dugo odbacivao Brisel kao globalnog igrača. Nakon evropske osude zločina počinjenih tokom čečenskih ratova, Moskva je nastojala da podeli i vlada razbijanjem jedinstva bloka zasnovanog na vrednostima, uključivanjem pojedinačnih lidera i identifikovanjem najuticajnijih država članica i njihovih nacionalnih interesa. U mnogim slučajevima, Rusija je postigla željeni stepen ekonomske i političke integracije sa zapadnim državama, zaobilazeći demokratske reforme kod kuće.
Cinična fiksacija Moskve na interese pojedinih država članica EU odražavala je i bacila dugu senku na rusko shvatanje EU. Čak i opoziciono orijentisani članovi ruskog građanskog društva posmatrali su EU kao neuravnoteženu konfederaciju sa velikim silama koje diktiraju ekonomsku i spoljnu politiku bloka. Ekonomski rast, sloboda putovanja i saradnja sa pojedinačnim državama članicama EU zaslepili su ih za postepeni pad slobode u Rusiji. Ruske elite su naučile strane jezike i imale su dovoljno ukradenog ili naftom finansiranog bogatstva da udobno odmaraju u zapadnoj Evropi ne mareći za demokratske vrednosti svoje zemlje.
Za ruske srednje i više klase, ovaj dogovor sa Moskvom i Briselom završio se invazijom na Ukrajinu. Izgubivši svaki uticaj na Putina, ruske elite su odlučile ili da se sakriju, pobegnu iz zemlje ili da krive jedna drugu za krizu. Ako Rusija uspe da izbegne potpuni pad u totalitarizam, ostatak njene demokratske opozicije bi konačno mogao da prizna sposobnost EU da ima transformativnu, progresivnu moć.
Ukrajinska frustracija dubljim angažmanom EU sa Rusijom bila bi razumljiva, ali bi podsticanje odstupanja od ruskog imperijalizma bilo u interesu svih ruskih suseda. Pošto će sadašnja moskovska elita ionako optužiti EU za mešanje, EU nema šta da izgubi uključivanjem u širu debatu o demokratskim reformama u postputinovskoj Rusiji.
Posleratna Rusija koja pokušava da prevaziđe Putinovo toksično nasleđe mogla bi mnogo da nauči od ekonomski prosperitetnog bloka koji je okupio i transformisao društva koja su se nekada međusobno borila u dva svetska rata.
Ali institucije EU bi trebale da detaljno navedu korake koje ruska državna elita mora da preduzme, kao stroge uslove za ponovno otvaranje trgovine, putovanja i pristupa investicijama u ostatak Evrope. Ponudili bi i podsticaje. Pravi reformski proces koji uvodi vladavinu prava i priznaje postkonfliktne obaveze Rusije prema Ukrajini i drugim pogođenim državama mogao bi biti nagrađen obećanjem pregovora sa Briselom.
Evropsko nepoverenje prema Rusiji je duboko, tako da bi EU trebalo da insistira na verifikaciji u svakoj fazi ovog procesa. Mnogi Rusi su upoznati sa principom „veruj ali proveri“ koji je bio u osnovi pregovora o nuklearnom razoružanju u eri Gorbačova-Regana. Ali samo bezuslovna posvećenost verifikaciji može vratiti poverenje. Vremenom, uz postepeno vraćanje poverenja, Rusija bi mogla da se integriše u unutrašnje tržište EU, koje je osnova za uspešan ekonomski i društveni poredak Evrope.
Možda zvuči prerano razgovarati o strategijama za stimulisanje ruskih reformi. Ali možda postoji samo mala prilika za podršku stvarnim promenama u Rusiji. Da bi to uradili, Rusi se moraju oprostiti od imperijalističkih zabluda Putinovog režima. Ako to mogu da urade, možda postoji put do zajedničkog evropskog doma za sve. Zapad ne sme da izgubi iz vida potencijal za pozitivne promene u Rusiji, čak i kada podržava borbu Ukrajine za opstanak./The Guardian/