
Rusija ne odustaje od uticaja na Balkanu, a time i na Crnu Goru, pokušavajući da na taj način menja politički pravac male balkanske zemlje i bude više uticajna od zapadnog bloka. Ona se predstavlja i nameće kao zaštitnik proruski i srpski orijentisanog stanovništva i svoj uticaj na Crnu Goru vrši preko nekih medija, države Srbije i posebno preko crkve. Trenutne podele u crnogorskom društvu (Crnogorci – Srbi) služe ovom cilju i direktno pogoduju Rusiji.
Prema analizi Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS) iz Vašingtona, Ruska pravoslavna crkva, koju zvanična Rusija ne kontroliše u potpunosti, ipak je instrument meke moći i deluje u koordinaciji sa Kremljom po pitanjima unutrašnje politike i sa Ministarstvom spoljnih poslova, da bi joj pomogla u ispunjavanju nacionalnih interesa Rusije u inostranstvu.
Iako su Crna Gora i Rusija imale tokom istorije prijateljske odnose, pogotovo u vreme vladavine dinastije Petrovića, tokom 18, 19. i 20. veka, danas je situacija potpuno drugačija. Crna Gora je članica NATO-a, priznala je nezavisnost Kosova, te kao zemlja kandidat za članstvo u Evropskoj uniji podržala je ekonomske i diplomatske sankcije EU Moskvi, nakon sukoba u Ukrajini.
Posredstvom Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, Ruska pravoslavna crkva, poslednjih godina koristi pravoslavnu krizu za antizapadnu kampanju, a svoj uticaj koristii za destabilizaciju i učešće u političkom životu. To je direktan rizik za evrospku bezbednost, čega su svi akteri svesni, a neki analitičari smatraju da Ruska pravoslavna crkva sebi daje veća “ovlašćenja“, ocenjujući da je taj uticaj u Crnoj Gori pojačan od ulaska Crne Gore u NATO.
Dugogodišnji novinar i publicista iz Podgorice Danilo Burzan, u izjavi za Geopost ocenjuje da je Ruska pravoslavnacrkva (RPS) poodavno sebi namenila „papski“ značaj za celo pravoslavlje.
“RPS kinji čak i Carigradsku patrijaršiju i smatra je sebi potčinjenom. U takvom redu stvari, naravno, nastoji da ‘diktira’ponašanje svih pravoslavnih eparhija i crkava. Navodno, time želi da ‘brani’ svoju slovensku braću od Zapada i zato snažno poziva na zajednički slovenski identitet i pravoslavnu kulturu, kako bi imala veći uticaj, svuda đesu pravoslavci u većini, pa i u Crnoj Gori”.
Kako navodi Burzan, to prvenstveno nastoji da ostvari putem ‘podučavanja’ i mobilizacije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koja zdušno pomaže nastojanjima Kremlja da oživi panslovenstvo i ‘ujedini slovenski svet’, naravno – pod pokroviteljstvom Rusije. On ističe da je otvoreno mešanje Ruske pravoslavne crkve u unutrašnja (imanentno politička) pitanja Crne Gore viđeno, recimo, 2016. godine, uoči odluke zapadnih zemalja o prijemu Crne Gore u NATO.
„Tada je iz Moskve, otvoreno i javno, izražena zabrinutost zbog mogućeg ‘odlaska’ CrneGore, pa je, potom, Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori objavila izjavu koja odražava takva ruska ‘upozorenja’, insistirajući, posredstvom medija, da o ulasku u Alijansu ‘odlučuju građani Crne Gore na referendumu’, a ne samo – kako su govorili – ‘vladajuća klika’, Ističe Burzan za naš portal.
On naglašava da je “posebna priča upinjanje i Ruske i Srpske pravoslavne crkve da, po svaku cenu, onemoguće obnovu autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, vršeći pritisak na Carigradsku patrijaršiju i svesno obmanjujući javnost prikrivanjem dokumenata koji potvrđuju opravdanost obnove Crnogorske pravoslavne crkve”, zaključuje Danilo Burzan.
Deo političkih partija koje čine parlamentarnu većinu u Crnoj Gori, nakon izbora održanih pre godinu dana, pre svih Demokratski front, zagovaraju okretanje Crne Gore Moskvi i pokušavaju da vrše pritisak na Vladu da ne podržava politiku Brisela prema Rusiji.
Iz Građanskog pokreta URA, manjeg dela vladajuće većine, poručuju da Crna Gora neće menjati spoljno politički kurs.
The Geopost