
Licemerje raznih afričkih, azijskih i latinoameričkih lidera koji se udvaraju ruskom predsedniku Vladimiru Putinu ne može biti smešnije.
Samoproglašeni aktivisti za antikolonijalizam i antirasizam otvoreno podržavaju imperijalističku, rasističku i kolonijalističku rusku državu – ili barem ostaju neutralni – tokom ruske invazije na Ukrajinu.
Južna Afrika je jedan od najupečatljivijih primera kolonijalnog smirivanja. Južnoafrička vlada sada pokušava da ubedi autohtono afričko stanovništvo, koje je generacijama patilo pod rasističkim sistemom aparthejda, da je Rusija lider „multipolarnog“ sveta protiv „američke hegemonije“.
Zato će Samit BRIKS-a od 22. do 24. avgusta u Johanesburgu – sastanak ekonomija u razvoju Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južne Afrike – potpuno ignorisati kontinuirani kolonijalizam Rusije.
U potpunoj suprotnosti sa ovim smirivanjem BRIKS-a je Vankuverska deklaracija, koju je donela Parlamentarna skupština Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS) 4. jula 2023. godine, u kojoj se jasno opisuje „nasilna imperijalna i kolonijalna priroda Ruske Federacije”.
Politika Moskve, navodi se u saopštenju, ogleda se u ilegalnom ratu protiv nezavisne Ukrajine i u „snažnom, kontinuiranom i namernom potčinjavanju autohtonih etničkih manjinskih naroda unutar Ruske Federacije, kojima su uskraćena jednaka prava i samoopredeljenje i koji su podvrgnuti na zloupotrebu i eksploataciju suprotno Helsinškim principima i Povelji Ujedinjenih nacija“.
Suočene sa sve većom pažnjom na njihovu nevolju, sve zemlje koje su patile od ugnjetavanja Moskve moraju pokrenuti kampanju u postkolonijalnom svetu da objasne Rusiju dezinformisanom stanovništvu.
Ukrajina i druge zemlje bez istorije kolonizacije od strane drugih nacija mogu postati kredibilniji glas na „Globalnom jugu“ od zemalja poput Britanije, Francuske ili Španije, koje imaju dugu i u mnogim slučajevima brutalnu kolonijalnu istoriju. Oni moraju postati aktivniji na međunarodnom planu na antiimperijalističkom i antikolonijalnom frontu.
Od početka svojih osvajanja u 15. veku, Moskovsko carstvo je u velikoj meri proširilo svoje posede na račun svojih evropskih i azijskih suseda. Iako su pomorske imperije zapadnoevropskih država bile razbijene, Rusija je, kao kopnena imperija, zadržala svoje kolonije za eksploatativne sirovine i jeftinu radnu snagu.
Ova kolonijalna eksploatacija se odvijala kroz različite državne strukture, u različitim vremenima maskirane ideološkim slojem carske civilizacije, hrišćanskog pravoslavnog mesijanizma, komunističkog oslobođenja i ruske veličine.
Ural, Sibir, Daleki istok i druge neruske teritorije osvojene su brutalnim pohodima kolonizacije. Autohtoni narodi su imali ograničene mogućnosti da ostvare svoja autohtona prava na svoju zemlju, da nastave svoj tradicionalni način života ili da razviju svoje društvo. Pod komunističkom prilagodljivošću, oni su generalno bili lišeni istinski autonomnih institucija i nezavisnih ekonomija i nisu imali slobodu govora, okupljanja ili informisanja. Pored toga, 1930-ih i 1940-ih, Josif Staljin je masovno deportovao različite etničke manjinske grupe iz njihovih matičnih zemalja.
U svojim suštinski rasističkim uverenjima, lideri u Moskvi posmatraju ruski etnos kao jedinstveno jezgro civilizacije sa predodređenom misijom da usmerava razvoj svojih suseda kroz kulturnu i političku asimilaciju.
Ovaj pogled na svet postao je fundamentalni deo državne politike pod Putinovim režimom sa proglašenjem „Ruskog sveta“ ili „Ruskog mira“ – jezičkog i kulturnog uključivanja svih nacija pod etničkom ruskom vlašću.
Slabljenje i rušenje ruske države zbog ratnih gubitaka u Ukrajini, kolapsa prihoda, međunarodnih sankcija i ekonomskog pada pomoći će da se razotkriju različite istorije i identiteti neruskih nacija.
Ovo multinacionalno oslobođenje od ruskog imperijalizma u potpunosti je u skladu sa tradicionalnim pokretima dekolonizacije u Africi i Aziji, kao i sa antirasističkim i antiimperijalističkim inicijativama u Evropi i Severnoj Americi.
Nažalost, mnogi zapadni akademici i zvaničnici koji se bave Rusijom ostaju zarobljeni u uskom rusofilskom načinu razmišljanja. Oni previđaju ili ignorišu kako je Moskva osvojila, apsorbovala, eksploatisala i rusifikovala – drugim rečima, etnički očistila – svoje teritorije.
Veliki deo slepila za ruski kolonijalizam je takođe ostatak takozvanog sovjetskog „antiimperijalizma“ (u stvarnosti, samo antiamerikanizma) među levičarskim naučnicima koji su decenijama dezinformisali svoju publiku prikazujući Rusiju kao branioca radničke klase i potlačenih i kolonizovanih nacija.
Baš dok se ruski kolonijalistički način razmišljanja razotkriva u Ukrajini, ruski zvaničnici pokušavaju da skrenu pažnju na „globalnom jugu“ osuđujući SAD kao jedinog globalnog hegemona i imperijalističke sile.
Da bi se suprotstavili ovoj dezinformaciji i otkrili pravu prirodu ruske države, aktivistima iz potlačenih nacija koji žele da se oslobode Moskovskog carstva trebaju glas i platforma među postkolonijalnim nacijama Afrike, Azije i Latinske Amerike. Ovo će im pomoći da razotkriju fatamorganu dobronamernog ruskog „internacionalizma“ mnogo efikasnije nego što to može bilo ko na Zapadu.
Januš Bugajski je viši saradnik u Džejmstaun fondaciji u Vašingtonu. Njegova nedavna knjiga je “Failed State: A Guide to Russia’s Rupture.” Njegova predstojeća knjiga nosi naslov “Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.“