
Bitka za Ukrajinu neće biti dobijena samo na bojnom polju. Uprkos svom visokotehnološkom oružju koje je Zapad isporučio, psihološki rat protiv Rusije ostaje važna prilika za Sjedinjene Države.
U prošlosti je takav pristup bio fokusiran na promovisanje američkog sna među Rusima. Ali ova strategija je relikt Hladnog rata i neprikladna za današnju Rusiju. Umesto da hvale prednosti Levija i Holivuda, američke obaveštajne službe bi trebalo da iskoriste ruski nacionalizam da preokrenu situaciju tako što će istaći ratnu štetu Rusiji, razotkriti korupciju vlade i nepravde u Rusiji, kao i ogorčenost među etničkim manjinama u Rusiji koji eksploatišu. Ove, da tako kažemo, taktike naklonjene Rusiji urodiće više ploda nego bajke o čudima američke demokratije.
Vladi SAD nisu nepoznate informativne operacije ovog tipa. Tokom Hladnog rata, Vašington je bio pionir u širenju svetskih vesti kroz svoju inicijativu Glas Amerike i Radio Slobodna Evropa/Radio Sloboda da bi istakao slabosti Sovjetskog Saveza i dostavio prave vesti zarobljenim nacijama Sovjetskog Carstva. Ovi programi javnog informisanja igrali su važnu ulogu u borbi protiv komunizma. Od invazije na Ukrajinu u februaru 2022, Vladimir Putin je zatvorio ono što je ostalo od ruskih nezavisnih medija i ograničio pristup Rusima glavnim zapadnim društvenim medijskim platformama i raznim zapadnim novinskim kućama. Međutim, široko rasprostranjena upotreba VPN pristupa internetu omogućava Sjedinjenim Državama da šire informacije u Rusiji i koriste ruske proksije za objavljivanje poruka na društvenim mrežama na ruskim platformama.
Naravno, postoje razlike između moderne Amerike i moderne Ruske Federacije. Većina Rusa ne želi da se njihova zemlja ugleda na Sjedinjene Države – nostalgični su za „Velikom Rusijom“. Ankete nezavisnog moskovskog Levada centra pokazuju da 75 odsto Rusa, koje državni mediji stalno hrane antiamerikanizmom i ruskom propagandom, gleda na SAD u negativnom svetlu. Nacionalizam je takođe u stalnom porastu u Rusiji: 56 odsto građana smatra Josifa Staljina „velikim vođom“.
Ovaj rastući nacionalizam može biti od koristi SAD u njihovom psihološkom ratu sa Kremljom. Rusi su veoma ponosni na svoju zemlju, a Putin je podgrejao to osećanje sa dve decenije nacionalističke retorike. Kao takvo, malo je verovatno da će promovisati demokratiju kao alternativni sistem vlasti prosečnom Rusu. Kao i u čuvenom video snimku Arnolda Švarcenegera koji osuđuje Putinov napad na Ukrajinu, bilo bi efikasnije ukazati na to kako je Putinov krvavi rat u Ukrajini omalovažio „veličinu” Rusije u zemlji i inostranstvu. Tačne, nepristrasne informacije su efikasno oružje usred neprestane propagande. Efikasni napori u vezi sa informisanjem bi mogli da pokažu Rusima kako se njihova zemlja transformisala od nacije međunarodnog poštovanja i prestiža u globalnu pariju. Umesto odbacivanja nacionalističkih tendencija, takav potez bi iskoristio želju mnogih Rusa da povrate izgubljenu slavu svoje zemlje.
Slično tome, podrivanje Putinovog pažljivo negovanog imidža moćnog čoveka može potkopati podršku ključnih birača bliskih Kremlju. Ove poruke bi mogle da ukažu na to koliko je slaba bila Putinova potraga za ratom i kako su se on i njegovi saveznici obogatili dok se javnost bori. Uspešna kampanja, na primer, ne samo da bi razotkrila bogatstvo oligarha, već bi pokazala i kako vođa ruske pravoslavne crkve, patrijarh Kiril, uživa u svom luksuznom satu Brege od 40.000 dolara dok skoro 20 miliona Rusa živi u siromaštvu. Čak su i sovjetski lideri bili disciplinovani zbog izazivanja ruskog nacionalizma. Aleksandar Jakovljev, šef propagandnog odeljenja Centralnog komiteta, degradiran je 1972. nakon što je u Literaturnoj gazeti objavio članak u kojem je kritikovao ruski nacionalizam. Slično tome, Aleksandar Solženjicin je deportovan i oduzet mu je državljanstvo zbog „sistematskog činjenja dela nespojivih sa državljanstvom” nakon što ga je medijska kampanja prikazala kao „zagušenog morbidnom mržnjom” i bez patriotizma prema Sovjetskom Savezu.
Humor može biti moćno oruđe u ovim nastojanjima. Usred drakonskih zakona o cenzuri Moskve važilo je pravilo „tvoj jezik je tvoj najgori neprijatelj“ – tj. H. pazi šta govoriš – uvek ključ opstanka. Ruski parlament je 2019. godine usvojio zakon koji predviđa 15 dana zatvora za „očigledno nepoštovanje“ prema državi, njenim zvaničnicima i ruskom društvu. Ali čak ni Staljin nije mogao da zaustavi satiru koja je postala najpopularniji oblik političkog protesta u bivšem Sovjetskom Savezu.
Trenutni napori SAD u informisanju trebalo bi da ožive sličan fokus na humor – i da Rusima daju hranu za sopstvene šale. Od početka rata u Ukrajini, Putin se više puta pozivao na Staljinovo nasleđe. Pa, u ovoj igri dvoje mogu da igraju. Uzmimo čuveni Staljinov slogan “Život je postao bolji, drugovi!” Ovo bi se lako moglo primeniti na trenutnu situaciju u Rusiji da bi se ismevao Putin. Kremlj zna da humor može biti opasno oruđe u informativnim operacijama; Pre samo nekoliko godina, rusko Ministarstvo kulture zabranilo je hit satirični film Smrt Staljina na osnovu toga da je film „ekstremistički” i da „ima za cilj da ponizi ruski narod”. Međutim, ne može da prati i blokira svaku satiru koja uđe u informacioni prostor.
Američki pristup takođe treba da pokuša da podstakne ogorčenje među ruskim etničkim manjinama u Kremlju. Grupe poput Burjata, Jakuta i Čečena suočavaju se sa stalnom diskriminacijom dok država zatvara oči. Tokom rata u Ukrajini, ruska vojska je regrutovala mnogo više vojnika iz manjinskih grupa nego iz drugih grupa, što je rezultiralo velikim brojem žrtava među manjinama. Ovim regrutovanjem, Kremlj nastavlja da eksploatiše ljude u siromašnijim regionima koji nemaju prilike za posao. Putin se već plaši da bi etničke manjine mogle da formiraju secesionističke pokrete koji bi podelili rusko multietničko društvo. Stoga je pokušao da nametne svoju “vertikalu” ovim grupama. Na primer, Moskva je upravo oduzela šefu ruske Republike Tatarstan titulu predsednika regiona koji je tražio nezavisnost 1990-ih. Vašington treba da obezbedi da svi Tatari u Rusiji znaju šta su izgubili i da ih ohrabri da se bore za svoja prava.
Tokom Hladnog rata, SAD su otvoreno i prikriveno podržavale disidentske grupe. Iako je važno raditi sa ruskim disidentima u egzilu i da se njihov glas čuje, to nije nužno najefikasniji način da se dopre do običnih Rusa i promeni njihova percepcija. Proputinovski Rusi ne gledaju disidentske kanale. Efikasniji način da dođete do Putinovog srca je da radite u svojoj zajednici. Važan aspekt ruske kulture je poverenje. Kada disidentska mišljenja dolaze iz izvora koje Rusi smatraju pouzdanim, oni smanjuju svoju budnost. Sjedinjene Države bi stoga trebalo da nastoje da tiho sarađuju sa uticajnim ljudima na društvenim mrežama koji govore ruski kako bi im pomogli da šire poruke unutar Rusije, čime bi se suprotstavili rasprostranjenoj dezinformaciji Kremlja.
Putin se poslednjih godina užurbano meša u informativni prostor Zapada. On se mešao u izbore u Evropi i Sjedinjenim Državama, raspirivao unutrašnje borbe u našoj zemlji, i inače je nastojao da oslabi naše demokratske institucije. Sada Bajdenova administracija može da natera ruskog diktatora da se brani. Sjedinjene Države imaju niz alata za sprovođenje efikasnih obaveštajnih operacija u Rusiji – a širenje istine o Putinovoj stvarnoj slabosti je najmoćnije oružje od svih.
Analiza od DEVID R. ŠED i IVANA STRADNER