
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić namjerava da ujedini Crnu Goru sa Srbijom i sve zavisi od politike u Crnoj Gori da li će ostvariti svoj cilj, kaže u intervjuu za The Geopost Danica Nikolić, urednica crnogorskog portala M.
Prema njenim riječima, cilj stvaranja srpskog svijeta ne može se postići mirnim putem, pretnja koja, kako kaže, obuhvata i Kosovo, Bosnu i Hercegovinu i Severnu Makedoniju.
Komentarišući posljednji sastanak predsednika Republike Srpske u BiH Milorada Dodika sa predsjednicom crnogorskog parlamenta Andreom Mandić, Nikolić kaže da su poruke koje su tamo upućene jezive.
„(Poruke) Naročito one koje se odnose na tzv. srpski svet su jezive i mogu zvučati, ako ih dovoljno dobro analiziramo, čak i prijeteće u smislu da ako njihov cilj za tzv. srpski svet ne bude postignut mirnim putem, oni da li će biti i drugih događaja“, kaže ona.
Ona, međutim, naglašava da su takvi planovi predodređeni da propadnu, ali dodaje da su stalno potrebne snage za borbu protiv takve ideje.
“Dakle, ovaj put će opet propasti, zavisi samo od toga da li će se taj neuspjeh desiti 2024. ili 2030. godine, malo važno. Bitno je da imamo snage da se borimo protiv ovoga”, nastavlja Nikolić.
Ona komentariše i odnose Crne Gore sa NATO-om, za koje ističe da prema pouzdanim informacijama kojima raspolaže, alijansa ima rezervu prema Crnoj Gori, posebno kada je u pitanju deljenje povjerljivih informacija.
Ceo intervju
The Geopost: “Crna gora će opet biti deo srpske države”, najavio je Vučić krajem maja 2006. Sa snagama koje vode Crnu Goru u protekle četiri godine, da li je Vučić na putu do ostvarenja tog cilja?
Nikolić: Izvjesno je da jeste na putu ostvarenja ali je do nas, do političkih i društvenih snaga u Crnoj Gori da li će on na taj cilj stići. Nije da nije bilo tih pokušaja i ranije, ne samo za vrijeme Vučićeve vlasti, već i za vrijeme vlasti Vojislava Koštunice pa čak i Borisa Tadića koga danas smatraju za nešto progresivnijeg srpskog predsjednika nego što je to Vučić. Dakle tih pokušaja je uvijek bilo, uvijek će ih biti. Kao što kažem do nas je i da li ćemo dozvoliti da se do takvog cilja dođe. U prilog tome svjedoče sva dešavanja tokom protekle četiri godine. Kad pričamo o tome dosta se stvari i zaboravi zato što se odvijaju nevjerovatnom brzinom i teško je čak i nama novinarima ispratiti baš svaki događaj i svaki segment političkih dešavanja odnosno ne ispratiti nego i zapamtiti i nakon nekog vremena, sad već nakon četiri godine, složiti jednu kompletniju sliku o tome.
Poslednje što se desilo to je posjeta Milorada Dodika koji je, preko Vučića a i direktno proksi Rusije i Vladimira Putina u BiH i u čitavom regionu. Poruke koju su oni (Andrija Mandić i Dodik) poslali posebno one koje se tiču takozvanog srpskog sveta jesu jezive i mogu zvučati, ako ih dovoljno dobro analiziramo i ako ih dovoljno puta pročitamo i preslušamo, čak i prijeteće u smislu ukoliko se do tog njihovog cilja takozvanog srpskog sveta ne dođe mirnim putem da bi moglo biti i drugih dešavanja.
Prisjetimo se u tom smislu i izjave Andrije Mandića od prije neku godinu kada je još uvijek bio u opoziciji da je pozivao svoje ratne drugove da otkopaju oružje, kada se raspravljalo koliko se sjećam, o Zakonu o slobodi vjeroispovjesti dok je još bio na raspravi u Skupštini. Dakle to su stalne intencije i stalna prijetnja za čitav region, ne samo za Crnu Goru, nego i za Bosnu i Hercegovinu, za Kosovo, pa čak i za Makedoniju koja se najmanje pominje ali jeste zapravo i njoj prijetnja. Ostale države na Balkanu poput Hrvatske zaštićene su članstvom u EU.
Crna Gora je djelimično članstvom u NATO s tim što moramo podsjetiti da NATO štiti samo spoljašnje granice države. Dakle, ukoliko bilo koja retrogradna struja, retrogradna partija, retrogradna vlast, kako god hoćete, izazove bilo kakav incident unutar same države, NATO nam ne može pomoći a i ja ne volim da govorim o tome da se treba oslanjati na neke snage koje su van države. Dakle, poslove u našim državama, o kojoj god da je riječ, moramo završavati sami, moramo se protiv takvih stvari, protiv retrogradnih politika sami boriti a onda će nas više cijeniti i ovi na koje se stalno pozivamo prije svega mislim na EU i NATO.
Dakle nije nemoguće da Aleksandar Vučić preko Andrije Mandića dođe do ostvarenja tog cilja ukoliko im se prepustimo. Ukoliko se budemo ponašali odgovorno prema svojoj državi, prema svojim državama kući, naravno da se to neće desiti. Ja vjerujem da je to krajni ishod koliko god u ovom trenutku izgledalo teško i komplikovano i koliko god djelovalo nemoguće ali vjerujem da na kraju do toga neće doći. Jer je to ista ideja koja je kroz vijekove mijenja oblik dakle nije riječ o nekom novom projektu kada govorimo o srpskom svetu nego o staroj priči velikoj Srbiji koja je na snazi još od čuvenog Načertanija. A ta ideja je uvijek propadala. Dakle, propašće i ovog puta samo zavisi da li će se ta propast desiti 2024. ili 2030. Što je manje je bitno. Bitno je da postoje snage da se protiv toga bore.
The Geopost: Nedavno je došlo do raspada Pokreta Evropa Sad (PES) iz kojeg su predsednik Milatović i premijer Spajić. Je li riječ o ideološkim podelama u taboru, kalkulantskim igrama iz Beograda…. Šta se krije iza svega?
Nikolić: Mislim da generalno Vučiću više ne treba partija on ih ima sasvim dovoljno u Crnoj Gori koje rade u njegovom interesu. Svega je par partija u opoziciji koje ne rade u njegovom interesu tako da bi mu još jedna, pretpostavljam, bila samo teret. A na kraju krajevu, Demokratski front je konačno kao njegov eksponent dakle Andrija Mandić i Milan Knežević u koje je utovarena gomila novca iz Srbije, sada već i region zna sve o tome, preko Vladimira Mandića i njegovih poslovnih ortaka koji su dolazili u Crnu Goru da unose novac, doslovce su hapšeni u Crnoj Gori zbog nelegalnog unošenja velike količine novca uoči izbora. Dakle, mislim da mu ne treba još jedna partija. Ono što je poenta kod PES-a i kod aktulenog premijera Spajića i predsjednika Milatovića je to da su oni ideološki nedefinisani. Odnosno Spajić je više ideološki nedefinisan, Jakov Milatović se ideološki definisao onoga trenutka kad je sebe poistovjetio i za političkog idola sebi predstavio Momira Bulatovića.
The Geopost: A koliko su realna poređenja, koja čitamo i čujemo naročito u srpskim medijima, Spajića sa Milom Đukanovićem?
Nikolić: Ne, ne, to je narativ koji odgovara nekome recimo da je to Vučić ili Milatovićevim saveznicima iz DF-a u Crnoj Gori. U onom trenutku kada su se Đukanović i Bulatović razilazili u DPS-u taj sukob je imao istorijski karakter po Crnu Goru. Mi smo tada znali da ukoliko Bulatovićeve snage pobijede da ćemo mi ostati zaglavljeni u ondašnjoj varijanti srpskog sveta odnosno Miloševićeve ideje o zajedničkoj državi svih Srba. A znali smo ako Đukanović u toj borbi nadvlada da ćemo se izvući i da ćemo krenuti evropskim putem pa dokle se bude stiglo. To je bio istorijski trenutak i prelomni za Crnu Goru i za njenu istoriju koja će se jednog dana tumačiti.
Ovo ipak nije to, dakle Milatović i Spajić se nisu sukobili oko ideologije, oko politike kao onda Bulatović i Đukanović već su se sukobili oko nekih interesa, prevlasti u partiji. Jakov Milatović je veoma često kritikovao Spajićeve poteze ne samo od kako je Spajić postao premijer već i mnogo prije toga. Portal koji uređujem je još prije godinu dana pisao o njihovom unutrašnjem partijskom sukobu koji je počeo upravo na liniji Jakov Milatović – Andrej Milović, sadašnji ministar pravde, koji je, takođe, isključen iz partije kada je Milatović otišao. Spajić je tim potezom, isključivanja Milovića iz partije svog najbližeg saradnika, pokušavao da amortizuje ostatak pristalica Jakova Milatovića u sopstvenoj partiji.
Dakle, prije godinu dana smo pisali o tome a oni su to tada veoma oštro demantovali. Čak je gospodin Milović koji tada nije bio ministar, imao jedan verbalni obračun sa mnom na društvenim mrežama i tvrdio da mi širimo propagandu. Evo, dakle, nakon godinu dana se ispostavilo da je taj njihov partijski sukob kulminirao izlaskom Milatovića iz partije i izbacivanjem Milovića iz partije. Tu se vidi na kojoj je liniji i između koga je počeo sukob.
Spajić nije čovjek koji bi uložio previše u odbranu neke ideologije. Njega najviše zanima novac, tu su još neke stvari i on tu funkciju premijera zapravo vidi kao mogućnost da do tih svojih interesovanja lakše dođe nego što bi mogao kada ne bi bio na funkciji. I on može da bude simpatičan za druženje ali ne biste nikada voljeli da vam takav čovjek vodi ni domaćinstvo a kamoli državu. Milatović je nešto drugo. Milatović je samozaljubljen čovjek, koji je ubijeđen da je pobijedio na predsjedničkim izborima radi sebe samog a ne zato što su ljudi glasali protiv Đukanovića i DPS-a, što je osnovna ideja. Pogotovu ako znamo da je Milatović 20 dana pred izbore uskočio kao zamjena za Spajića koji je imao problem sa dvojnim državljanstvom. Milatović je dakle čovjek koji je vrlo samozaljubljen, koji je tim poistovjećivanjima sebe sa Momirom Bulatovićem jasno definisao svoju ideologiju. To jeste ideologija srpskog sveta, Otvorenog Balkana, nazovite ga kako god hoćete, ta priča ima bezbroj pojavnih oblika i svi ti pojavni oblici imaju samo jedan cilj – stvaranje srpske države koja bi se bavila teritorijama a ne ljudima. Taj sukob nije istorijski kao onaj što je bio u DPS-u i neće imati toliki značaj. On će imati značaj za aktuelnu vlast i aktuelni trenutak u Crnoj Gori ali neće imati istorijski. Za 20 godina teško da će neko pominjati raspad PES-a i da će se uopšte sjetiti imena tih ljudi. Skoro 30 godina od raspada DPS mi još uvijek taj trenutak koristimo kao parametar za poređenja značaja nekog političkog dešavanja. Tako da ovo nije to, proći će mnogo brže, vlast će se ponovo promijeniti da li rekonstrukcijom skupštinske većine ili će se ići ponovo na izbore, to ćemo da vidimo i kad je taj momenat zapravo. Dakle nije ni blizu sukoba Bulatović-Đukanović.
The Geopost: Koliko je Crna Gora danas pouzdana članica NATO imajući u vidu celokupnu situaciju u sektoru bezbednosti? Ministar pravde, spomenuli ste ga Milović, tvrdi da je ruski uticaj sve manji. Jel to tačno?
Nikolić: Nije ruski uticaj mnogo manji tu se ne bih složila sa njim. Ali bez obzira na zvanične izjave koje stižu iz NATO-a i zapadnih partnera da Crna Gora jeste pouzdan partner NATO-a, moje informacije, koje nisu zvanične ali su vrlo pouzdane, govore o tome da NATO ima određenu zadršku prema Crnoj Gori pogotovo kada je dijeljenje povjerljivih informacija u pitanju tokom poslednje četiri godine. Prisjetićemo se da je bivši direktor ANB (Agencije za nacionalnu bezbjednost) Dejan Vukšić (prim. nov. sada na mjestu savjetnika predsednika Milatovića) otkrio pred poslanicima koji su optuženi za pokušaj državnog udara u Crnoj Gori imena stranih agenata koji rade u Crnoj Gori. Dakle to je bio njegov prvi potez kada je došao na čelo ANB-a, on je tvrdio da je to bilo slučajno, ali takve stvari se ne dešavaju slučajno. I već je tu počeo zazor kod NATO pakta prema Crnoj Gori. Naravno neće niko nikad reći otvoreno da nismo pouzdan partner i da to više ne smijemo da radimo ali upozorenja stižu nezvaničnim putem, upozorenja stižu na način što shvatate da ste isključeni – kao kad vas neko izbaci iz društva, što se kaže, koje sjedi za stolom i priča o nečemu i trudi se da vi ne čujete to što pričaju. Tako da, oni shvataju da Crna Gora suštinski, kada isključimo aktuelnu vlast odnosno kada je malo zanemarimo, jeste pouzdan partner, jer jeste bila želja i namjera Crne Gore da uđe u NATO i da se to sve može promijeniti vrlo brzo. U tom smislu jeste pouzdan partner, u smislu želje za članstvom i u smislu podrške koju NATO u ovom trenutku uživa u Crnoj Gori. U smislu izvršne vlasti sigurna sam da moji izvori imaju prave informacije i da stvari stoje nešto drugačije nego što nam to zvanično saopštavaju crnogorski zvaničnici i čelnici NATO saveza u javnim pojavljivanjima.