Filipović: Rusija koristi SPC kako bi širila svoj uticaj u Crnoj Gori

Politički analitičar Ljubomir Filipović u intervjuu za The Geopost kazao je da Srpsku pravoslavnu crkvu Rusija preko Srbije koristi kako bi širila svoj uticaj u Crnoj Gori. Ocenio je i da ono što Ruska pravoslavna crkva radi u Ukrajini, to Srpska pravoslavna crkva radi u Crnoj Gori.

Kako je kazao, SPC se ‘igra’ sa identitetom Crnogoraca, produbljuje razlike i tenzije u Crnoj Gori, ali i, prema rečima Filipovića, ima dominantan položaj zato što kontroliše sve pravoslavne hramove u Crnoj Gori.

Što se tiče potpisivanja Temeljnog ugovora između Srpske pravoslavne crkve i Vlade Crne Gore koju predvodi Dritan Abazović, Filipović smatra da će upravo to možda dvesti i do pada manjinske Vlade.

Ceo intervju možete pročitati u nastavku ovog teksta:

The Geopost: Situacija u Crnoj Gori je možemo reći dramatična. Kako komentarišete sporazum koji je postignut između Vlade Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve?

 Filipović: To je još jedan u nizu događaja koji ukazuje da Crna Gora u poslednje dvije godine posebno, a i ranije, pokazuje jednu vrstu slabosti kada je u pitanju odnos sa Srpskom pravoslavnom crkvom, ili kako je mi sve češće zovemo u Crnoj Gori, Crkva Srbije, zbog razloga što u Crnoj Gori djeluje kao produžena ruka države Srbije. Imamo veliki problem što se jedna duhovna institucija, koja u Crnoj Gori ima dugu tradiciju i koja u Crnoj Gori ima najviše vjernika, pravoslavna crkva, koristi za političke svrhe, koristi se od strane aktera koji nisu u bezbednosnoj zajednici zajedno sa Crnom Gorom. Prije svega tu mislim kao što sam pomenuo Srbiju, ali i Rusiju koja koristi Srpsku pravoslavnu crkvu da širi svoj uticaj u Crnoj Gori, kako u javnom prostoru, tako i kulturnom, a tako i u političkom prostoru.

The Geopost: Koji su problemi između Srpske pravoslavne crkve i koja je ta veza sa Ruskom pravoslavnom crkvom? Probleme koje su stvarali Crnoj Gori su veliki. Da li je to još tako ili ima nekih promena?

Filipović: Nažalost, simbioza pravoslavne crkve i većinskih pravoslavnih zemalja je nešto što stvara problem, posebno onim državama koje imaju ambiciju da očuvaju taj međuetnički sklad kao što je Crna Gora. U Crnoj Gori imamo i veliki značajan broj ljudi koji pripadaju pravoslavnoj zajednici. Kao Ruska pravoslavna crkva, tako i Srpska pravoslavna crkva imaju jednu tragičnu sudbinu toga da je bila crkva jedne veće države, u slučaju Rusije to je bila ruska imperija i Sovjetski savez i nakon raspada Sovjetskog saveza ona je pokušavala da zadrži dominaciju na cijelom tom prostoru nad pravoslavnim stanovništvom. Isto se desilo i sa Srpskom pravoslavnom crkvom na prostoru bivše Jugoslavije, s tim što u Makedoniji je kao što ste vidjeli nedavno makedonski narod pokazao želju za samostalnom crkvom i na kraju je i SPC bila primorana da to prihvati radi očuvanja međucrvenih odnosa. Odnosi između Ruske i Srpske pravoslavne crkve sežu odavno u prošlost odnos između nekadašnje Autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve i Ruske pravoslavne crkve takođe su postojali i bili su čvrsti u prošlosti . Ono što Ruska pravoslavna crkva radi u Ukrajini, što je radila u Ukrajini, to Srpska pravoslavna crkva čini u Crnoj Gori, igra se sa našim identitetom, produbljuje razlike i tenzije u Crnoj Gori, ima dominantan položaj zato što bukvalno  kontroliše sve hramove pravoslavne u Crnoj Gori, istorijski u kulturno značajne,  i imate  jednostavno situaciju u kojoj drži monopol nad većinski pravoslavnim stanovništvom kada je u pitanju jednostavno infrastruktura crkvena, kada su u pitanju hramovi i crkve. Veliki problem sa Crnom Gorom je takav što Crna Gora do 19. bila jedna  vrsta teokratije u kojoj nije bilo razdvajanja svetovne i crkvene vlasti i nakon što je došlo do tog razdvajanja, nakon što je Crna Gora proglašena kraljevinom Crnogorska crkva je bila autokefalna. Ukidanjem crnogorske nezavisnosti 1918. godine, protjerivanjem kralja Nikole i dinastije Petrović iz Crne Gore, ukinuta je autokefalnost pravoslavne crkve i od tad je pravoslavna crkva u Crnoj Gori strukturirana na način na koji je strateški usmjeren, a to je da negira crnogorsku državnost i identitet. Crna Gora danas nema jednu teritorijalnu jedinicu, nije organizovana kao jedna eparhija, ja mislim da na Kosovu čak Raško-prizrenska poštuje granice Kosova, nekadašnje administrativne granice nekadašnje autonomske pokrajine Kosova i Metohije, ja mislim čak da poštuje teritorijalni integritet Kosova SPC, možda griješim,  nego što poštuje granice Crne Gore. Na šta konkretno mislim, mislim na to da je crnogorska teritorija izdjeljena na četiri eparhije i da se smišljeno samo jedan dio Crne Gore naziva Mitropolija  crnogorsko-primorska. I kao što vam i samo ime kaže “crnogorsko-primorska“ govori vam dovoljno o tome da je misija SPC u političkom smislu u Crnoj Gori svođenje Crne Gore na jedan mali region oko Cetinja, dok je prisutan taj narativ dezintegracije crnogorskog nacionalnog bića koji ima za cilj dokazivanje da samo taj krug oko Cetinja može sebe da naziva Crnogorcima a da su sve ostalo pravoslavno slovensko stanovništvo u Crnoj Gori u stvari Srbi. Dezintegracijom nacionalnog osjećaja kod Crnogoraca želi se pripremiti teren za političke promjene u Crnoj Gori da bi se na kraju eventualno u neko dogledno vrijeme opet dovelo u pitanje crnogorska nezavisnost.

The Geopost: Da li se očekuje da će potpisivanjem ovog Sporazuma doći do vanrednih izbora u CG?

Filipović: Upravo se to i desilo. Juče su upozorile partije koje su formirale tu manjinsku vladu premijera Abazovića da će se to desiti i oni su i pokrenuli inicijativu. Sjednica Skupštine na kojoj će se glasati o povjerenju vladi premijera Dritana Abazovića, zakazana je za 19. avgust. Za sada je 36 ili 37 poslanika, nisam siguran, ostavilo svoj potpis na tu inicijativu, znači fali im još 4 ili 5 poslanika da bi imali većinu za smjenu gospodina Abazovića. Svakako, ukoliko ne dođe do smjene doći će do prekompozicije neke većine i vjerovatno postoji mogućnost da se gospodin Abazović vrati u zagrljaj srpskih nacionalista sa kojima je formirao vlast 2020 godine.

 The Geopost: Kako komentarišete politiku Srbije i Vučića koji veoma agresivno postupa prema BiH, CG?  Na severu Kosova je došlo do tenzija, kako komentarišete tu vrstu politike u regionu?

Filipović: To je ono što se zove, u stvari što je i Otvoreni Balkan na neki način, neka vrsta „Danajskih darova“ kojim kroz neku priču o navodno ekonomskim benefitima želi da se ostvari politička dominacija na prostoru bivše Jugoslavije. Nažalost, malo smo svi zbunjeni zato što je Albanija saučesnik u tom procesu, zato što je vlada u Albaniji saučesnik u tom procesu, mislim da su tu najviše zbunjeni kosovski Albanci , koji se, to je neka moja procjena, osjećaju jako čudno, da sada stoje u situaciju da je njihov agresor, koji je i nama dobro poznat ovdje a i Bošnjacima, sada odjednom partner za nekakvu stabilnost u budućnosti vladi u Tirani. Mislim da je tu problem veliki sa Makedonijom i Albanijom u prostoj činjenici jednoj,  a to je da je Albanija i Makedonija nemaju iskustva sa života sa Srbijom u zadnjih 30 godina a sa Albanijom malo duže. Mi iz Crne Gore, Kosova i Bosne i Hercegovine smo imali ili iskustva suživota sa Srbijom ili iskustva konflikta sa Srbijom i prirodno je da nemamo povjerenja prema namjerama vlade u Beogradu koja je uzgled budi rečeno, vođena od čovjeka koji je zastupao politike rata i genocida 90’ih godina prošlog vijeka. Dakle, mi nemamo povjerenja ni kada nam donosi darove gospodin Vučić, jer znamo mnogo dobro, i neki smo u slučaju Crne Gore manje, a vi na Kosovu više, a Bošnjaci u Bosni i najviše osjetili i najviše osjetili svu dobronamjernost te politike 90’ih godina prošlog vijeka.