
I nakon početka pune okupacije Ukrajine od strane Rusije, većina evropskih naučnika i dalje posmatra Ukrajinu kroz odnose Zapada sa Rusijom, a ne kao subjekt međunarodnih odnosa. Ne samo ukrajinski političari treba da promene situaciju, već i dijaspora, koja aktivno predstavlja Ukrajinu, njenu istoriju, tradiciju i vrednosti u svetu.
Ovo je izjavila dr Alina Ničik, koja je radila u evropskim institucijama u Briselu, a trenutno je istraživač na Univerzitetu primenjenih nauka u Cirihu (ZHAW) u intervjuu za The Geopost.
Nedavno je objavljena njena knjiga „Ukrajina vis-a-vis Rusija i EU: Pogrešna percepcija stranih izazova u vreme rata, 2014–2015“.
Ceo intervju:
Alina Ničik: Ovog leta, na konferenciji u Amsterdamu, srela sam se sa ambasadorom Republike Kosovo u Kraljevini Holandiji. Podelila sam sa njim koliko sam impresionirana Kosovom i rekla da bih, ako budem imala priliku, rado došla ponovo. Nekoliko meseci kasnije rekao je: „Postoji takva prilika, organizujemo Ulpiana Forum – forum dijaspore, na koji su pozvani gosti iz različitih zemalja sveta. Prošle godine ih je bilo 20, dok je ove godine već preko 30, više od 200 gostiju. Forum je posvećen dijaspori, njenom značaju, kao i načinu na koji javne organizacije, privreda i političari sarađuju sa dijasporom. Pozvana sam kao moderator na ovaj forum.
Nažalost, u Ukrajini se dijaspora istorijski doživljavala veoma negativno, počevši od Sovjetskog Saveza. Bila sam iznenađena koliko se dobro razvila saradnja sa dijasporom na Kosovu, i to ne samo ovde, već i u mnogim drugim zemljama. Forumu su prisustvovali ministri i visoki zvaničnici koji se bave dijasporom. U drugim zemljama, čak i malim poput ostrva Sveta Lucija, postoje ministarstva odgovorna za dijasporu. U Ukrajini, ovo ostaje tabu tema. Ljudi koji su otišli često se smatraju izdajnicima koji ne žele da rade za dobro zemlje. Oni ne razumeju da u mnogim slučajevima boravak u inostranstvu pruža priliku da se učini mnogo više za Ukrajinu nego što bi to moglo da se uradi ako ostane kod kuće.
Na primer, mogu da pričam o svom iskustvu. Ja sam naučnica, završila sam doktorske studije na Univerzitetu u Mančesteru. Sada nastavljam svoje naučne aktivnosti u Cirihu, bavim se istraživanjem Ukrajine. Univerziteti u različitim zemljama mi daju grantove za intervjue i istraživanje. Bavim se temom rusko-ukrajinskog rata i ukrajinske spoljne politike. Ovo je malo proučavana tema u svetu, jer većina evropskih istraživača Ukrajinu i dalje vidi kroz odnose Zapada sa Rusijom, a ne kao subjekt međunarodnih odnosa. Sada mi se pruža mogućnost da sprovodim istraživanja koja se ne sprovode u Ukrajini zbog nedostatka finansiranja nauke. Zato to radim u inostranstvu da pričam o Ukrajini.
Ovo je jedan aspekt. Drugi je moja aktivnost kao javne aktivistkinje u raznim organizacijama. Na primer, kada sam bila u Briselu, organizovala sam konferencije da promovišem saradnju Ukrajine sa Evropskom unijom. Nije bilo načina da se ovo organizuje u Ukrajini.
Moje nedavno istraživanje kao naučnice bilo je fokusirano na pitanje zašto je Evropska unija dodelila Ukrajini status kandidata. Shvatila sam da je veliku ulogu u tome odigrala ukrajinska dijaspora, Ukrajinci u inostranstvu, koji su aktivno promovisali imidž Ukrajine. Kada su ukrajinski političari posećivali evropske zemlje, često nisu imali odgovarajuće kontakte sa lokalnim političarima, nisu znali sa kim da se sretnu ili šta da rade. A Ukrajinci su, da li preko nevladinih organizacija ili pojedinačno, organizovali ove susrete.
U kontekstu moje teme ukrajinske spoljne politike, vidim da su Ukrajinci u inostranstvu već učesnici ove politike. Istina, njihov rad ostaje neplaćen i nisu deo zvaničnih struktura, ali imaju značajan uticaj. Mnogi evropski političari i ukrajinski naučnici primećuju da su Ukrajinci u inostranstvu odigrali veliku ulogu u dobijanju statusa kandidata za članstvo u EU. Dakle, vidimo prave rezultate, čak i u tako važnom koraku za nas, kao što je status zemlje kandidata za EU. Zaista bih volela da nas više ne doživljavaju kao neprijatelje.
Imam knjigu sa sobom. To je studija o odnosima Ukrajine sa Evropskom unijom i Rusijom tokom prve godine rata – Foreign Policy 2014-2015. Jedno od poglavlja posvećeno je istoriji ukrajinske politike od nezavisnosti do 2014. godine, analizi aktivnosti različitih predsednika i razvoju odnosa Ukrajine, Rusije i EU. Ukrajina je uvek bila uhvaćena između dve vatre.
Kada je počela invazija velikih razmera, upravo sam bila završila doktorat u Mančesteru. Sve se promenilo.
Bila sam toliko pod stresom da mi se činilo da moj posao više nije važan. Ali kasnije sam shvatila da su mnogi aspekti odnosa Ukrajine, Rusije i EU ostali isti. Neke stvari su se promenile, druge nisu. U epilogu sam dodala kratko poređenje sa prvom godinom rata.
Na primer, jedna stvar koja se nije promenila je nerazumevanje Rusije. Kao što pre aneksije Krima niko nije verovao da bi to moglo da se desi, pa niko nije verovao da će Rusija upasti u Ukrajinu. Čak i nakon što su američki obaveštajci objavili svoje podatke, evropski i ukrajinski političari i dalje nisu verovali da Rusija može da uradi tako nešto. Prisutno je bilo nepoverenje u motive Rusije, njenu strategiju i očigledne činjenice. Putin i ruske diplomate su otvoreno izjavili prisustvo trupa, ali još niko nije verovao da će se Rusija usuditi da izvrši invaziju.
Druga stvar koja se nije promenila je uloga ukrajinskog civilnog društva i Ukrajinaca u vojsci. Ukrajinci su se 2014. samoorganizovali i stvorili dobrovoljačke bataljone. 2022. godine (nakon početka velikog rata – prim. aut.), uloga civilnog društva ponovo je postala izuzetno značajna. Ove dve stvari su ostale nepromenjene.
The Geopost: Pre nego što su ruski tenkovi ušli u Ukrajinu, u Ukrajini je godinama promovisana ruska kultura. Ruska kultura i propaganda prodiru u informacioni i kulturni prostor Evrope. Da li Švajcarska, na primer, ima kontrameru protiv ruske propagande?
Alina Nčik: Nakon početka pune okupacije Rusije, mnogi ruski kanali, uključujući Russia Today, zabranjeni su u evropskim zemljama. Pre invazije nije bilo ozbiljnih rasprava o mogućnosti takve zabrane. Švajcarska, iako neutralna zemlja, gde građani veoma cene svoju neutralnost i navikli su na različite izvore informacija, takođe je promenila svoj stav. Iako nije članica EU, Švajcarska je podržala sankcije Rusiji zbog rata, prihvatila je ukrajinske izbeglice i preduzela odgovarajuće mere u informacionoj sferi.
Kada gledam vesti na nemačkom, vidim sasvim objektivne narative, a ne prorusku propagandu. Međutim, postoje i druge situacije. Na primer, jedan ukrajinski umetnik, ne sećam se imena, trebalo je da dođe da nastupi u Cirihu. Ruski lobi je uspeo da zaustavi koncert zbog njegovih navodnih radikalno desničarskih stavova jer je imao fotografiju sa borcima iz puka Azov. Postojao je i slučaj sa filmskim festivalom gde je trebalo da bude prikazan ruski film koji prikazuje ruske vojnike kao nevine ljude. Film je snimio ruski novinar, bivši radnik Russia Today. Organizatori festivala su rekli da žele da pokažu različite perspektive. Ali na kraju, zahvaljujući naporima Ukrajinaca, ovaj film je uklonjen sa programa.
Kao što vidimo, ponekad procesi idu u različitim pravcima. Ali čini mi se da Švajcarci počinju da shvataju šta se dešava i da su čak zamrznuli rusku imovinu. Ovo je, po mom mišljenju, pravi korak i veoma je lepo videti da Švajcarska reaguje na ovaj način.
The Geopost: Ruska propaganda aktivno promoviše narativ da su svet i Evropa već umorni od rata velikih razmera u Ukrajini. Da li je ovo istina?
Alina Ničik: Situacija je različita u različitim zemljama. Na primer, u Austriji su na izborima pobedile radikalne desničarske snage. Jedan od njihovih glavnih slogana bio je: „Okončajte rat, nećemo rat“. Dok sam živeo u Austriji, i sam sam bio svedok protesta protiv sankcija Rusiji: kažu, mi smo neutralna zemlja i nećemo sankcije. Iako je Austrija deo EU, podržala je sankcije Rusiji.
Austrija je siromašnija zemlja od Švajcarske i ljudi su više pogođeni rastom cena i socijalnim poteškoćama. Ukrajinske izbeglice dobijaju pomoć, što takođe stvara izvesnu napetost među lokalnim stanovništvom. Stoga se u Austriji može primetiti izvestan zamor od Ukrajine.
Švajcarska je bogatija zemlja i tamo ovi problemi nisu toliko očigledni. Ali i tu se ponekad dešavaju trenuci kada, recimo, Ukrajinci sa skupim automobilima ili stanovima koji meštanima nedostaju izazivaju negodovanje stanovništva. Naravno, pojedinačni slučajevi se mogu koristiti za formiranje određene tačke gledišta. Ali u drugim zemljama, posebno u istočnoj Evropi, postoji osećaj opasnosti od Rusije i niko ne želi njenu pobedu.
The Geopost: Jedna od prvih koja je shvatila ozbiljnost pretnje iz Rusije bila je Republika Kosovo. Vidite li izglede da se naše zemlje zbliže na zvaničnom nivou?
Alina Ničik: Mislim da jeste. Kosovo nas mnogo podržava. Neverovatno je kako mala zemlja sa sopstvenim problemima može biti toliko proukrajinska. Uvek mi je drago da dođem ovde. Odnosi između naših zemalja se stalno razvijaju. Ali sve dok Rusija postoji u svom sadašnjem obliku, sa diktatorom Putinom, i dokle god su Krim i Donbas okupirani, mislim da će Ukrajini biti teško da prizna Kosovo. Imamo zajednički problem i moramo ga rešiti. Ako Rusija i Putin nestanu, onda Srbija više neće biti takva pretnja na Balkanu. Stoga, po mom mišljenju, moramo da pobedimo ovu zajedničku pretnju i Kosovo to razume.
/The Geopost