
U Evropi udaraju ratni bubnjevi. Moskva drugi put ove godine okuplja oko 100.000 vojnika i vojne opreme na granici sa Ukrajinom. Bajdenova administracija smatra da postoji realna mogućnost da ruski predsednik Vladimir Putin odluči da pokrene novu invaziju na Ukrajinu u naredna dva do tri meseca uprkos visokim troškovima koje bi Moskva snosila.
Uznemiren zbog mogućnosti potencijalne ruske eskalacije, Vašington je poslao direktora CIA-e Bila Bernsa da upozori na teške posledice takvog koraka. Kada ta misija nije dala zapažene rezultate, Vašington je svoju zabrinutost izneo u javnost. Državni sekretar Entoni Blinken iskoristio je konferenciju za novinare i posetio ukrajinskog ministra spoljnih poslova Kulebu kako bi prekorio Moskvu zbog jačanja vojske, ukazao na mogućnost nove velike ruske ofanzive i izrazio snažnu podršku Ukrajini.
Sa Blinkenom na čelu, Vašington se blisko konsultuje sa saveznicima. Rezultati su bili zapaženi jer je NATO, a zatim Francuska i Nemačka zajednički pružili podrške Ukrajini suočenoj sa novom agresijom. Jednako važno, Sjedinjene Države pitaju svoje evropske saveznike i partnere šta bi mogli da urade u pogledu sankcija Rusiji i vojne pomoći Ukrajini ako Moskva ponovo udari.
Ne predviđamo da će Moskva napasti, jer ovo može biti složen blef, ali Kremlj se dovodi u poziciju da napadne, a Putinovi retorički napadi na Ukrajinu i NATO pružili su opravdanje koje bi Kremlj iskoristio za vojnu akciju.
Putin se možda nada da će uplašiti Zapad, bez upotrebe sile, da smanji svoju podršku Ukrajini i da ubedi ukrajinske lidere da moraju da odustanu od svojih snova o evroatlantskim integracijama i prihvate rusku diktaturu. Zaista, možda se nada da će zapadni lideri ubediti Kijev da prihvati uslove Rusije u budućim pregovorima, baš kao što su ubedili Ukrajinu da ne koristi svoju tada slabu vojsku u borbi protiv Moskve po pitanju zauzimanja Krima 2014.
Putin je povećao interes povlačeći novu crvenu liniju, pored svog dugogodišnjeg protivljenja članstvu Ukrajine u NATO-u. Poslednjih nedelja Putin je izjavio da je vojno prisustvo NATO-a u Ukrajini i naoružavanje i obuka ukrajinskih oružanih snaga jednaki de fakto vojnoj integraciji Ukrajine u Alijansu i stoga neprihvatljiva pretnja i Rusiji.
Štaviše, pored Putinovih navodnih bezbednosnih zabrinutosti, Ukrajina je za njega veoma emotivno pitanje. Njegove izjave i pseudoistorijski zapisi jasno pokazuju da on negoduje zbog nezavisnosti Ukrajine, dovodi u pitanje njen legitimitet kao suverene države, osporava postojanje Ukrajinaca kao posebnog naroda i da je ogorčen odbijanjem Kijeva da prihvati rusku hegemoniju. On je postavio nove teritorijalne pretenzije protiv Ukrajine, tvrdeći da su sovjetski lideri „oteli“ Rusiji njene istorijske zemlje.
Putin možda oseća da, uprkos visokim troškovima invazije, nema drugog izbora nego da krene u bankrot, jer bi dalje odlaganje moglo da garantuje da Rusija zauvek izgubi Ukrajinu. Ovo nije samo pitanje vojne bezbednosti; Putin se može plašiti da bi ukrajinska demokratija, vladavina prava i prosperitet koji proizilazi, ako Ukrajinci dođu do toga, ugrozili Putinizam u Rusiji kroz moć primera.
Najbolji način da se odvrati Moskva je da se jasno izloži cena takvog udara, dok se Putinu nudi diplomatski izlaz. Bajdenova administracija je dobro počela u komunikaciji sa Moskvom i saradnji sa Evropom. Ovde nudimo svoja razmišljanja o tome šta bi konkretno SAD, NATO i EU trebalo da urade da bi odvratili Moskvu od eskalacije na kraju, ubedili Putina da traži razumno političko rešenje.
Opcije za pooštravanje sankcija
Da bi obeshrabrili ruski napad i ojačali diplomatsku ponudu, Sjedinjene Države i slični saveznici, uključujući EU, Veliku Britaniju, Kanadu i ključne evropske nacionalne vlade, trebalo bi da pripreme nove opcije sankcija koje su dovoljno jake da nanesu štetu, ali ne toliko jake da se ne mogu iskoristiti.
Na sreću, čini se da Bajdenova administracija radi upravo to, konsultujući se sa svojim saveznicima na brz način da razviju opcije. Postoje opcije sankcija koje će naštetiti ruskoj ekonomiji sa troškovima koji će vremenom rasti i vršiti pritisak i razotkriti Putinov krug korupcije. Opcije sankcija koje bi u trenutnim uslovima mogle izgledati ekstremno izgledale bi u drugačijem svetlu ako bi Rusija pokrenula novu vojnu akciju protiv Ukrajine.
Sankcije mogu da deluju na neočekivane načine, ako se održavaju i integrišu sa doslednom politikom odupiranja agresiji i reagovanja na konstruktivne poteze ako se oni donesu. Sankcije koje su Rusiji već uvedene od 2014. godine nanele su značajnu štetu njenom ekonomskom rastu.
Dostupne su dve opšte kategorije opcija sankcija: ekonomske (tzv. sektorske) sankcije i individualne sankcije. Najuticajnije sektorske sankcije bile su finansijske. Eskalacijske opcije uključuju puno uvođenje sankcija protiv velikih državnih banaka i investicionih agencija. Sektorske sankcije bi mogle biti proširene na nove oblasti kao što su rudarstvo, metali, pomorstvo i osiguranje. Državne kompanije u ovim sektorima takođe bi mogle da budu meta sankcija pune blokade.
Pored toga, američko-nemačka zajednička izjava o energetskoj bezbednosti (i Severnom toku 2) od 21. jula, iako se ponekad kritikuje kao ustupak Kremlju, uključuje dogovor o novoj, važnoj opciji sankcija – ograničenje i sankcije za izvoz ruske energije u Evropu, da li Rusija čini dalje agresivne akcije protiv Ukrajine?
Sjedinjene Države i njihovi saveznici uveli su individualne sankcije Rusima nakon 2014 – protiv zvaničnika odgovornih za napad, i protiv Putinovog kruga korumpiranih prijatelja. Sjedinjene Države i Evropa bi trebalo da se vrate i intenziviraju napore da ciljaju pojedince, uključujući oligarhe, i druge Putinove „novčanike“ koji su instrumentalni za Putinizam. Kako je rekao jedan ruski demokratski disident, Putinizam zahteva od Rusije da bude bez vladavine prava kako bi Putin i njegov krug mogli da ‘kradu’, ali takođe zahteva da Zapad poštuje vladavinu prava kako bi Putinovi prijatelji mogli da smeste svoje ilegalne koristi, u relativnoj sigurnosti. Zapad ne bi trebalo da olakšava tu igru.
Izvor: Atlantic Council