
Tokom protekle decenije, zemlje zapadnog Balkana bile su meta ruskih kampanja dezinformisanja. Američki istoričar Džejson Štajnher, koji je nedavno učestvovao na konferenciji na tu temu na Kosovu, kaže u intervjuu za Glas Amerike da je to ruski plan koji ima za cilj podrivanje odnosa Kosova i Sjedinjenih Država od Evropske unije i udaljavanje regiona od veza sa transatlantskom alijansom. On u intervjuu sa Garentinom Krajom kaže da je ovaj plan do sada imao umeren uspeh zbog finansiranja, unutrašnjeg nezadovoljstva i istorijskih razloga.
Glas Amerike: Gospodine Štajnher, nedavno ste bili na Kosovu, gde ste učestvovali na prvoj balkanskoj konferenciji o dezinformacijama. Kakvi su bili vaši utisci o tome kako se društva i zemlje Balkana suočavaju sa ovim izazovom i kako se bore protiv njega?
Džejson Štajnher: Opšti utisci o Kosovu su veoma pozitivni. Kosovo ima stabilno stanovništvo, što me je inspirisalo. Međutim, zemlja se suočava sa mnogim izazovima, od zagađenja do klimatskih promena. Mnogo je izazova vezanih za dezinformacije, stanje u medijima i znanje o medijima, a sve balkanske zemlje imaju ovaj problem.
Glas Amerike: Autor ste knjige „Istorija, prekinuta” u kojoj ste pisali o tome kako su društvene mreže uticale na istoriju…
Jason Steinheur: Da, moj argument je da su društvene platforme promenile način na koji govorimo i pričamo svoju istoriju, baš kao što smo osetili uticaj društvenih medija na politiku, javno zdravlje i novinarstvo.
Na sastanku u Prištini tvrdio sam da što više koristimo društvene mreže za komunikaciju o prošlosti, to više vrednosti društvenih mreža postaju naše vrednosti. Drugim rečima: promenili smo način na koji pričamo istoriju i način na koji se naše pripovedanje prilagodilo duhu društvenih medija, favorizujući određene tipove priča dok se druge ne vide niti pričaju jer nam je cilj da budemo što prisutniji na društvenim mrežama. Ako prisustvo zauzme mesto preciznosti, koja je dugo bila oslonac istorijske analize i učenja kao pokretačka snaga, onda će to imati dalekosežne posledice po istoriju koju učimo i priče sa kojima se susrećemo. Trenutno u našem javnom prostoru postoje narativi koji su vidljivi jer svi koristimo društvene mreže da bismo postigli ovaj cilj. Ali da li to znači da je priča koju vidimo tačna? A čim pokušamo da analiziramo tačnost informacija o određenom događaju koje vidimo na internetu, ovaj pregled postaje komplikovaniji i problematičniji.
Glas Amerike: U članku o vašim utiscima o Kosovu govorite o ulozi Rusije. Kakav uticaj ima ruska propaganda na iskrivljavanje istorije?
Jason Steinheur: Istorija se može pretvoriti u moćno oružje. Videli smo takvo iskrivljavanje istorije posebno u pogledu Rusije i Ukrajine. Kada razmišljamo o istoriji, obično postavljamo pitanja i pokušavamo da pronađemo dokaze da odgovorimo na pitanja. I tako dolazimo do zaključka da se nešto moglo, a možda i nije dogodilo u prošlosti.
U slučaju Rusije i Ukrajine, na primer, videli smo aktere poput Rusije i Putina koji pokušavaju da preokrenu ovaj istorijski proces. Drugim rečima, oni prvo izvode zaključak do kojeg im je stalo, a zatim izmišljaju dokaze da potkrepe svoje tvrdnje. Pošto svakodnevno vidimo toliko istorijskih informacija na našim društvenim mrežama, nama kao potrošačima je često teško da razumemo kako je došlo do tog istorijskog zaključka. Da li je kreiran na osnovu tačnog i poštenog metoda ili je zasnovan na zlonamernoj nameri da se dođe do unapred određenog zaključka?
U zemljama poput Balkana vidimo nedostatak kritičkog čitanja medija i izazov u kritičkom čitanju istorije. Deo mog posla je da pokušam da izgradim taj kapacitet u društvu.
Glas Amerike: Koje dezinformacije preovladavaju u ovom slučaju i kako zemlje poput Kosova treba da se bore protiv njih?
Jason Steinheur: Mislim da je kritičko čitanje medija i istorije ključno. Moramo naučiti ljude da cene argumente i metodologiju koja stoji iza njih, kao što učimo ljude da cene pravo novinarstvo. Moramo naučiti ljude da prepoznaju da li je to dobro istražena priča ili ne.
Što se tiče dezinformacija na koje sam naišao tokom svog boravka na Kosovu, postoji nekoliko opštih tema kao i pojedinačnih primera koji ove teme potkrepljuju. Kosovo se prvenstveno odnosi na nepoverenje Sjedinjenim Državama i Evropi i da integracija u Evropsku uniju nije rešenje. Ta demokratija nije odgovor, ta demokratija vam ne ide.
Oni imaju za cilj da potkopaju odnose između Kosova i Evrope i, naravno, Sjedinjenih Država, ili u slučaju Severne Makedonije i Bugarske, njihove odnose sa Evropom i SAD, i da nateraju ove zemlje da bolje gledaju na stavove Moskve i na kraju podrže svoje akcije, kao što je slučaj u Ukrajini. Dakle, plan je da pokušamo da se taj deo sveta preorijentiše ka Kremlju i dalje od usklađivanja sa transatlantskom alijansom, sa SAD i Evropom.
Glas Amerike: Da li su ovi napori bili uspešni?
Jason Steinheur: Iz onoga što sam video, efekat je bio prosečan. Postoje stručnjaci koji su detaljnije razmotrili ova pitanja, ali kada ste tamo, osećate tu frustraciju kada zapravo vidite kako to funkcioniše.
U mnogim od ovih zemalja je visoka nezaposlenost, visoka inflacija, zagađenje i korupcija, a sve to podstiče nezadovoljstvo. I često je u društvu gde postoji nezadovoljstvo lako tražiti krivce, a u ovom slučaju su krivci Evropska unija, SAD i transatlantski savez. Lako ih je okriviti za veoma složene izazove. Ovo daje težinu ovim teorijama. Ako ste nesrećni, nezaposleni i smatrate da je nemoguće ostvariti svoje životne ciljeve, ove teorije mogu biti veoma toksične. Način na koji se koriste čini ih efikasnim. I naravno, kampanje dezinformacija znaju kako da poseju podele i razdor u društvu. Oni takođe koriste velike strukturalne probleme koji još nisu rešeni.
Glas Amerike: Koje su najveće prepreke u borbi protiv dezinformacija i pristrasnosti?
Jason Steinheur: Najvažniji faktor je finansiranje. Kada sam posetio Kosovo, Severnu Makedoniju, Bugarsku i Gruziju, upoznao sam izvanredne organizacije koje pokušavaju da urade važan posao u ovom pravcu. Ali oni imaju hronične probleme sa nedostatkom sredstava. Budućnost ovih organizacija je neizvesna jer donatori stalno menjaju svoje prioritete. Stoga je potrebno više ulaganja za podršku civilnom društvu u ovim zemljama. Na primer, Rusija troši oko 1 do 4 milijarde dolara svake godine na informacioni rat, dok u Severnoj Makedoniji, Bugarskoj i na Kosovu imamo organizacije koje rade sa godišnjim budžetom od 20.000 do 25.000 dolara. To nije ravnopravna borba. Zato nam je potrebno više ulaganja, veća podrška u ovoj oblasti. Moramo restrukturirati naš obrazovni sistem i osigurati da naši učenici nauče da kritički čitaju medije i postavljaju kritična pitanja o tome šta vide na mobilnim uređajima… I potrebno nam je više angažovanja između Sjedinjenih Država i Evrope.
Sve napore treba podržati ne samo finansijski, već i politički. To mora da bude prioritet i moramo da ulažemo ako želimo da postignemo rezultate.
Glas Amerike: Koji su razlozi ovog prosečnog uspeha za koji ste rekli da je Rusija imala?
Džejson Štajnher: Ruske kampanje su u početku bile uspešne jer su imale velika finansijska sredstva. Svakog dana, 24 sata dnevno, sedam dana u nedelji, informativni agenti se angažuju da dezinformišu, a zbog njihovog velikog broja, neke od ovih kampanja bi nesumnjivo bile uspešne. Rusija u ovom pravcu godišnje troši oko 1 do 4 milijarde dolara. Oni već znaju kako društvene platforme funkcionišu i razumeju ranjivost svakog društva, znaju gde da ciljaju i kako da koriste kampanje dezinformacija za stvaranje podela.
Drugo, postoje strukturni problemi u mnogim od ovih regiona, uključujući Sjedinjene Države, za koje tek treba da nađemo prava rešenja. Kao rezultat toga, mnoge kampanje dezinformacija okrivljuju određene grupe, određenu versku ili etničku grupu, ili su jednostavno teorije zavere koje su navodno organizovale Sjedinjene Države, Evropska unija ili Izrael. Kampanje ove vrste su veoma uspešne jer nude jednostavna rešenja za složene probleme.
I treće, postoje i istorijski razlozi. Zemlje kao što su Letonija i Estonija imaju značajno stanovništvo koje govori ruski; Srbija i Rusija imaju savez zasnovan na zajedničkoj slovenskoj kulturi. Ovi istorijski i kulturni konteksti takođe daju kredibilitet određenim porukama i njihovim nosiocima. Na primer, kada sam nedavno posetio Balkan, čuo sam da su pravoslavne crkve izvor mnogih dezinformacija. Postoji jaka veza između Srpske pravoslavne crkve i Ruske pravoslavne crkve. Mnogi ljudi se oslanjaju na ove crkve da održavaju veze sa zajednicom i one služe kao utočište za milione ljudi. Ovo poverenje koje uživaju u ovim zajednicama znači da se nečemu što možda nije istina, može biti lažno ili dezinformisano, pridaje posebna težina. Dakle, postoje istorijski i strukturni razlozi. To je komplikovan problem koji zahteva ulaganje da bi se rešio./VOA/