
Zalaganje da se podsticanje i pokretanje ratova i sukoba u bivšoj Jugoslaviji, posebno tokom 90-ih, protumači kao doprinosi drugih a nikako srpske kulturne, političke i intelektualne elite, Republika Srbija i režim Aleksandra Vučića to godinama organizovano rade.
Nacionalističko tumačenje prošlosti bez osećaja intelektualne odgovornosti je imperativ na osnovu kojeg se vrši bilo kakva srpska intelektualno i kulturno angažovanje. Kulturne i sportske aktivnosti u nacionalističkom horu, a posebno one koje izazivaju mržnju kod drugih, nisu slučajne i trenutne. Postavljanje nacionalističkih i rasističkih koreografija na srpskim sportskim, kulturnim i muzičkim mestima deo je organizovanog angažovanja trenutnog političkog režima u Srbiji. Svi ovi pristupi mržnje prema svemu nesrpskom na Zapadnom Balkanu pažljivo se održavaju i kontrolišu na strukturiran način. Propaganda kroz srpsku kulturu, sport, film i muziku održava nacionalističke emocije, što nije da ne odgovara tradiciji srpskog političkog razmišljanja, već i daje energiju vladajućem režimu srpske države.
2019.godine ministar kulture Srbije i srpski entitet u Bosni i Hercegovini potpisali su Povelju čiji je cilj orijentacija i očuvanje srpske kulture u, kako se kaže, Srpskom kulturnom prostoru. “Pod srpskim kulturnim prostorom mislimo na prostor u kojem je srpski narod živeo ili nije živeo duži istorijski period, ostavljajući tragove materijalnog i nematerijalnog kulturnog nasleđa, bilo unutar ili izvan granica svojih državnih kreacija. Drugim rečima, nemoguće je granice kulturnih prostora svesti na granice jedinstvenog političkog ili državnog prostora”, objašnjava u drugom članku Povelja o srpskom kulturnom prostoru sve aspekte srpskog kulturnog angažovanja. Osnovna ideja Povelje je da se svi Srbi koji žive van Srbije tretiraju kao deo jedinstvenog srpskog organizma, etnički i kulturno. Jasan odjek ideja i dalje ostaje istorija velikog srpskog projekta sa objašnjenjima “srpskog sveta”, čiji je cilj ujedinjenje svih Srba. Pri detaljnom razmatranju srpskog kulturnog prostora interpretira se verzija jedinstvenog političkog i teritorijalnog prostora. Po mogućnosti, po svaku cenu bez drugog i drugačijeg!
Povelja podržava i jača očuvanje i tumačenje kulture srpskog naroda u Srbiji i Republici Srpskoj, u regionu i u dijaspori ili emigraciji, od Trebinja i Herceg Novog do Subotice i Vršca, od Vranja i Gračanice do Banjaluke. Prema Povelji, srpska kultura će se “razvijati u svojim vrednostima i tradicijama, u oblasti savremenog stvaralaštva i u oblasti očuvanja, proučavanja i prezentacije kulturnog nasleđa”. Duh i ideje ove povelje kao zvaničnog i upravljačkog dokumenta nisu nove. Oni su decenijama prisutni u srpskom istoriografskom i političkom diskursu, osim što im državni režim Aleksandra Vučića daje pokriće i državnu osnovu. Pod tim pokrićem srpska država je dužna da brine o ćirilici, koju zakonski štiti. Narodna skupština Srbije je 2021.godine odobrila zakon o zaštiti srpskog jezika i ćirilice, zahvaljujući kojem se proširio krug aktera i subjekata dužnih da koriste ćirilično pismo. Sada se kultura, jezik i ćirilica u zvaničnim dokumentima Srbije smatraju pitanjem nacionalne bezbednosti. To se takođe razume u “Strategiji nacionalne bezbednosti Republike Srbije”.
U vezi sa ovom Poveljom, Narodna skupština Srbije je pre nekoliko godina odobrila “Strategiju kulturnog razvoja Republike Srbije za 2020-2029”. Ovaj dokument će regulisati način “očuvanja srpskog jezika i ćirilice i povezivanja srpskog kulturnog prostora”. Strategija sadrži ideološke orijentire za kulturne proizvode koje će odlučno podržati Ministarstvo kulture Srbije. Odmah nakon usvajanja ove strategije i u duhu Povelje srpskog kulturnog prostora proizveden je film “Dara iz Jasnovca”, u kojem se govori o stradanjima Srba koje nanose drugi. Međunarodna profesionalna kritika filma bila je povoljan trenutak da režim prikaže Srbe kao one koji se zameraju drugima i ne vole ih. Predsednik Aleksandar Vučić nagradio je scenaristkinju ordenom Karađorđa trećeg reda, ovom predsedničkom medaljom. Državna nagrada za tim je podrška u stvaranju rimejka filma režima Slobodana Miloševića o “Bitci za Kosovo”. Nastavak ovog putovanja za “očuvanje srpskog kulturnog prostora” u januaru ove godine bio je i projekcija novog filma “Oluja”. U središtu ove kulturne i kinematografske kreacije predstavljena je dogma da je srpski narod uvek patio od drugih, a da nikada nije počinio nijedan zločin.
U sportu je isto. I ne samo posvećenost navijača, već i direktno sportista svih kalibra. Teniser Novak Đoković je inspiracija i model kako se to propagira u ime nacionalističke i rasističke politike, ali u političkoj strukturi režima Aleksandra Vučića to se smatra nacionalnim aktom. Nekažnjivost od instanca koje su pozvane da održavaju kulturu i red u sportu samo je energija za srpske rasističke propagandiste i navijače.
Posledica ove naredbe je činjenica da međunarodni faktor nakon pada genocidnog režima Slobodana Miloševića nije uslovio dovoljno ili uopšte uslovio Srbiju pravilom denacifikacije srpskog političkog mišljenja, bez obzira na okolnosti koje je ta politika stvorila. Pored toga, na bivšeg ministra informisanja režima Slobodana Miloševića Aleksandra Vučića međunarodni faktor je gledalo kao na promenu i demokratski napredak Srbije, a nikako kao na nastavak tog političkog razmišljanja koje je uništilo živote ljudi i naroda na Zapadnom Balkanu. /TheGeopost