Priča o kineskim investicijama u Srbiji obično se predstavlja kao uspeh, ali što se više analiziraju ugovori zaključeni iza zatvorenih vrata, to je jasnije da postoji obrazac u kojem se politička moć, uski ekonomski interesi i kriminalne mreže prepliću na istom mestu.
U ovom začaranom krugu, kontroverzne figure poput Milana Radoičića i Zvonka Veselinovića igraju ključnu ulogu u strateškim projektima srpske vlade, pretvarajući strane investicije u platformu za politički uticaj i lično bogaćenje.
Beograd je godinama gradio snažne veze s kineskim državnim kompanijama kroz velike infrastrukturne projekte – autoputeve, železnice i energetske sporazume – koji se prikazuju kao investicije, ali u praksi predstavljaju kredite koje Srbija mora vraćati s visokim kamatama. Ukupni dug Srbije prema kineskim projektima već je na nivoima koje analitičari smatraju alarmantnim. Problem nije samo u dugu, već i u načinu izbora projekata, kompanija i posrednika.
Ovde ulazi Radoičić, jedan od najbližih Vučiću, koji se pojavljuje kad se radi o velikim projektima u strateškim zonama ili direktnim ugovorima između Beograda i kineskih firmi. Prema dokumentima i izvorima iz srpskih medija, Radoičić je uključen u operacije koje povezuju lokalne firme s kineskim izvođačima, kontrolišući lanac snabdevanja i tok novca.
Veselinović, njegov dugogodišnji partner, upravlja komercijalnim strukturama, dok Radoičić održava politički uticaj i štiti odnose s vladom. Obojica su na američkoj listi sankcija zbog korupcije, krijumčarenja i povezanosti s kriminalnim mrežama u Srbiji i na Kosovu, ali njihova pozicija u projektima s kineskim kompanijama nije oslabila.
Mnogi procesi deluju koncipirani da koriste njihovoj mreži. Ugovori vredni stotine miliona prolaze bez javnih tendera, dok povezane firme dobijaju podugovore, kontrolu transporta, logistiku i pomoćne radove. Ovo nije tehnički detalj, već način da se politički uticaj pretvori u bogatstvo, a zatim bogatstvo vrati u politički uticaj.
Analitičari primećuju da učešće Radoičića i Veselinovića nije slučajno, već deo modela gde politička moć u Srbiji zavisi od nevidljivih figura koje deluju u sivoj zoni između politike i organizovanog kriminala. Projekti s Kinom, razvijeni bez transparentnosti i često pod izgovorom „državnog interesa“, stvaraju idealno tlo za ovakve operacije.
Pitanje je da li dug prema Kini i zavisnost od kineskih izvođača predstavlja samo ekonomski problem ili i mehanizam koji jača pozicije Radoičića i Veselinovića. Jasno je da što su veći projekti, to je šira njihova sfera uticaja.
Srbija ima više od 22 milijarde evra novih projekata u procesu, a još 8 milijardi je već u funkciji. Veći deo projekata su ugovori s kineskim državnim kompanijama, finansirani kreditima Exim banke Kine. Struktura je jednostavna: Kina daje kredit, kineska kompanija dobija projekat, a Srbija duguje. Ključna stvar: ugovori su „bilateralni državni sporazumi“, što znači nulta konkurencija, nulta transparentnost i otvoren put za moćne lokalne mreže.
U mnogim slučajevima, iako glavni radove izvodi kineska kompanija, veliki deo pomoćnih poslova, transporta, snabdevanja, eksproprijacija i logistike dodeljuje se domaćim firmama koje bira vlada, često povezanim s imenima pod američkim sankcijama – Radoičić i Veselinović.
Njihova mreža kontroliše zemljište, kretanje materijala, podugovore i ima direktan pristup lokalnim i centralnim zvaničnicima. U infrastrukturnim projektima njihov uticaj je gotovo neupitan. Povezane firme dobijaju radove za pripremu terena, sigurnost, transport ili snabdevanje koje kineske kompanije same ne pokrivaju.
Prema izvorima srpskih medija, ljudi bliski Veselinoviću učestvovali su u lokalnim pregovorima o zemljištu i rešavanju otpora zajednica prema velikim kineskim projektima, dok reputacija Radoičića kao „nedodirljivog“ omogućava povezivanje svake firme koja želi da posluje u osetljivim zonama, posebno kad projekat ima značaj za vladu.
Ako se promeni vlada, dug ostaje; ako se promene kineske kompanije, projekti mogu biti blokirani, ali mreža Radoičića i Veselinovića ostaje. To ih čini ključnim za razumevanje pozadine kineskih investicija. Oni povezuju tri aktera: vladu koja želi brze projekte, kineske kompanije koje traže neometan pristup i lokalne strukture koje traže brzu zaradu.
Na kraju, priča o kineskim investicijama u Srbiji više se ne može odvojiti od njihovih imena. Reč je ne samo o autoputevima i železnicama, već o tome kako moćna mreža pojedinaca van institucionalne kontrole preuzima delove ekonomije, dok dug raste, transparentnost opada, a njihov uticaj ostaje neokrnjen.
/TheGeopost/

Finski predsednik: Rat u Ukrajini potpuni strateški neuspeh za Vladimira Putina
Francuska mornarica presrela sankcionisani tanker za naftu u Sredozemnom moru koji je plovio iz Rusije
Tramp Putinu: Rat u Ukrajini mora da se završi
Janjić: BIA i Vučić umešani u manipulaciju američkim izborima 2020. godine
Poljska predstavila najveći protivdronovski sistem u Evropi u okviru priprema protiv ruskih pretnji
Nemačka uhapsila tri osobe zbog špijunaže i podrške proruskim snagama