
Đorđa Meloni predstavlja opasnost za demokratsku ravnotežu u Evropi. Čini se da je njeno vođstvo suprotnost onome što je Italiji potrebno – i to ne samo u ovom teškom trenutku.
Opasnost za Evropu nastaje jer je Italija oduvek bila laboratorija: upozoravala je na krize drugih zemalja. Italija je imala Musolinija pre Hitlera i krajnje levičarske Crvene brigade pre nego što se Action Directe pojavio u Francuskoj, a frakcija Crvene armije sledila je taj primer u Nemačkoj. Italija je imala Berluskonija pre nego što su SAD dobile Trampa. I nakon godina Berluskonijeve loše vladavine, Italija je proizvela Pokret pet zvezdica, prvu populističku stranku koju je vodio komičar, pre nego što je ostatak Evrope uhvatio. Agenda pet zvezdica je bila politička podela, često bez razmišljanja o posledicama.
Melonova moralna i ekonomska inspiracija je Viktor Orban, čovek koji je poslednjih godina uništio opoziciju u Mađarskoj i postigao legitimitet naoružavanjem narodnog konsenzusa. To je dalo privremeni osećaj sigurnosti, ali su Mađari skupo platili u vidu ekonomske nestabilnosti i, pre svega, gubitka prava.
Evropski parlament je ranije ovog meseca izjavio da se Mađarska više ne može smatrati punom demokratijom. Poslanici EP iz populističke Lige Italije i krajnje desničarske Braće Italije glasali su protiv rezolucije, a kako bi drugačije? Meloni nikada nije krio svoju blisku saradnju sa Orbanom i njegovim saveznicima u potrazi za zajedničkim ciljem jačanja evropske tvrde desnice u ime poštovanja nacionalnog suvereniteta, zaštite prirodne porodice, hrišćanskog identiteta i socijalne tržišne ekonomije.
Par je oglašavao svoje sastanke prijateljskim selfijima na društvenim mrežama. Na kraju krajeva, oni pevaju iz iste društveno-konzervativne himne o abortusu, LGBT pravima i imigraciji. Oni dele jedan cilj: društva zasnovana ne na individualnim pravima garantovanim evropskim pravom, već na suverenom autoritarizmu.
Niti nedavni izveštaj ekonomskog nadzornika mađarskog parlamenta, koji upozorava da povećanje broja diplomiranih žena i nedovoljna zastupljenost žena u radnoj snazi šteti muškarcima, ugrožava rast stanovništva i ekonomiju, nije naterao Meloni da dovede u pitanje njenu podršku Orbanu.
Štaviše, entuzijazam koji pokazuje za mađarsku ekonomsku politiku, posebno njen paušalni porez, odaje njenu naivnost i trebalo bi da podigne uzbunu zbog finansijskog kraha u Italiji.
Upravo u njenoj podršci ljudima poput Orbana vidimo ono što se čini da je prava opasnost koju Đorđa Meloni predstavlja.
Melonijeva partija je tokom godina uspela da proširi svoju izbornu bazu u Italiji krivolovom militanata iz drugih partija, spremnih da uskoče na ono što je trebalo da bude „vagon“ pobednika. Ova visokorizična strategija je funkcionisala iako je uvukla braću iz Italije u kontroverzu i nekoliko tekućih sudskih istraga o navodnoj umešanosti kandidata u korupciju, iznudu, skidanje i nelegalno odlaganje otpada. Međutim, Meloni je uspela da ponovo potvrdi svoj kredibilitet tako što je proterala uzbunjivače i javno se distancirala od njih. Jedine ličnosti koje ona izgleda ima problema da negira su političari čiji je identitet izgrađen na ideologiji krajnje desnice.
Meloni negira da je fašista. Ne mislim da je to najvažnija tačka programa njene stranke, ali vredi pozabaviti se. to je jednostavna igra: stranke čije se poreklo može pratiti do neofašističkih pokreta uložile su velike napore da detoksikuju i omekšaju svoj imidž, izjavljujući svoje protivljenje antisemitizmu, rasizmu i fašističkom istorijskom iskustvu.
Meloni se poziva na svoje neofašističke političke prethodnike sloganom iz Musolinijeve ere „Bog, otadžbina, porodica“. Učinila je to 2019. godine, vičući sa bine na mitingu u San Đovaniju: „Ja sam Đorđa, ja sam žena, ja sam majka, ja sam Italijanka, ja sam hrišćanka“. Ponovo je to potvrdila iste godine, na Svetskom kongresu porodica u Veroni, gde se još eksplicitnije izrazila obećavajući: „Mi ćemo čuvati Boga, otadžbinu i porodicu“.
Ona je tokom intervjua u aktuelnoj predizbornoj kampanji rekla da „Dio, patria, famiglia“ (Bog, otadžbina, porodica) nije fašistički slogan, već lepa izjava ljubavi. Onima koji se sa užasom sećaju da je to bilo svuda za vreme fašističkog režima, slikano na zidovima sela, ulazima u kancelarije i štampano u školskim knjigama, ona je uzvratila da je originalni citat italijanskog revolucionara Đuzepea Macinija.
Bog, za nju, ne predstavlja veru, već brend katoličanstva nametnutog kao jedine religije dostojne prava. Granice otadžbine moraju se čuvati, ako treba i nasiljem, a porodica nije kolevka ljubavi, već nametanja, obaveze i recepta. Porodica je uvek heteroseksualna, njena deca se rađaju i poznaju u nametnutom obliku.
Melonina stvarna uverenja i namere možda ne izgledaju potpuno isto, ali njene reči često mogu da odjekuju Musolinijevim. Njeni govori igraju na potrebu za identitetom, na ljudski strah od marginalizacije ili nepriznavanja. U njenim rukama identitet postaje propagandno oruđe za podelu sveta na nas i njih, gde su „oni“ LGBTK+ zajednice, imigranti ili oni koji sebe ne vide predstavljene u strukturama koje stvaraju ili etiketama koje nameću drugi. Stiče se utisak da su oni loši momci koji ugrožavaju identitet cele nacije. Totalitarizam je, od početka vremena, koristio takve strahove da ubedi ljude da se dobrovoljno liše svojih prava, uz obećanje zaštite od spoljnog neprijatelja.
Iako poriče bilo kakve veze sa fašizmom, Meloni izgleda želi da zadrži podršku radikalne desnice, koja njenu stranku smatra previše umerenom i glasa za nju samo da bi nadoknadila broj protiv levice. Potpuno odbacivanje fašističkih korena stranke bi, čini se, značilo gubitak mnogih od ovih glasova.
S druge strane, nastavak povezivanja sa neofašizmom doveo bi Melonija u veoma neprijatan položaj na međunarodnom planu. Stoga je izabralo preimenovanje, ali je delimično. Braća Italije nose isti logo – italijansku trobojnicu u obliku plamena – koji je koristio sada ugašeni neofašistički Italijanski društveni pokret (MSI), koji su 1946. osnovale pristalice režima kao što je Pino Romualdi, vodeća ličnost u fašističke partije i Đorđa Almirantea, koji je osuđen za saradnju sa nacističkim trupama.
Meloni se pojavljuje kao najopasnija italijanska politička figura ne zato što eksplicitno evocira fašizam ili praksu crnokošuljaših skuadrista (milicija), već zbog svoje dvosmislenosti. Tokom predizborne kampanje promovisala je demokratsku, liberalno-konzervativnu stranu. Ona je osudila rusku invaziju na Ukrajinu i glasno je podržavala NATO i vojnu pomoć Kijevu. Ali ona se protivila sankcijama EU Rusiji nakon njene aneksije Krima 2014. A u svojoj knjizi Ja sam Giorgia iz 2021. napisala je da Putinova Rusija „brani evropske vrednosti i hrišćanski identitet“.
Mateo Salvini, lider Lige, preuzima krivicu za divljenje Putinu, ali radikalna desnica u Italiji šire se pozicionirala blizu putinizma. Meloni izbegava Salvinijeve greške. Međutim, obojica su, zajedno sa Berluskonijem, bili deo političkog saveza koji je najviše podržavao bliže ekonomske veze sa Rusijom.
Meloni je, u svojoj dvosmislenosti, svoje napade usmerila na imigrante. To je podstaklo strah Italijana, stvorilo neprijatelja, žrtvenog jarca na kome se može okriviti nesposobnost i loše upravljanje javnosti.
Tokom predizborne kampanje pokušala je da prođe za umerenost, umanjujući svoju poruku i promovišući, kako tvrdi, nove ideje za rešavanje takozvane migrantske vanredne situacije i vraćanje italijanskog duha.
Ekstremna desnica može uspeti u Italiji jer levica nije uspela, baš kao iu većem delu sveta, da ponudi kredibilne vizije ili strategije. Levica želi da ljudi glasaju protiv desnice, ali joj nedostaje politička vizija ili ekonomska alternativa. Levica kada komunicira zvuči elitistički, dok je desnica pronašla hiperuprošćeni diskurs: ključne reči, slogane, pojmove svedene na najosnovnije elemente, posebno za imigrante, od čijeg nasilja i terorizma, čini se, Italijani moraju biti spaseni. Nije ni čudo što Meloni nije imala dvojbi, uprkos negodovanju javnosti, oko postavljanja video snimka silovanja koje je počinio tražilac azila.
Meloni je, verujem, opasna jer je bliža Berluskonijevoj školi političkih laži i populističkoj knjizi koja kaže što je laž totalnija, više će ljudi verovati u nju.
Pazite, jer tamo gde ide Italija, uskoro će i ostatak Evrope./The Guardian/