Od početka invazije na Ukrajinu ruska propaganda pokušavala je ovu državu da prikaže odgovornom za rat i ratne zločine, proglasivši je čak i “nacističkom”.
Krajem marta 2022. godine ruska vojska povukla se iz ukrajinskog grada Buča. Kada je ukrajinska vojska 3. aprila ušla u grad, pronašla je tijela desetine žrtava ruske okupacije. Potresne fotografije ubijenih ljudi koji leže na ulicama vezanih ruku ubrzo su obišle svijet.
Grad je bio pod kontrolom ruskih snaga nešto više od mjesec, a ukrajinski zvaničnici su u augustu 2022, nakon višemjesečne istrage, saopštili da su u Buči pronađeni posmrtni ostaci najmanje 458 žrtava, većinom civilnog stanovništva, uključujući i žene i djecu.
Ruski zvaničnici negirali su odgovornost za masakr, pribjegavajući kontradiktornim tvrdnjama da su zločini inscenirani ili, pak, da je za njih odgovorna ukrajinska vojska. Negiranje ruske odgovornosti za zločine u Buči nastavili su ruski državni mediji unutar i izvan Ruske Federacije te njima bliski izvori, uključujući i one u našoj regiji.
Sputnik Srbija je tako objavio da su snimci iz Buče lažirani, a zločini “inscenirani” i da se na snimku BBC-a može vidjeti kako “žrtve vaskrsavaju” te kako “ustaju i pomjeraju ruke”. Drugi su, pak, nekritički prenosili ničim potkrijepljene tvrdnje ruskih zvaničnika da je Ukrajina odgovorna za ubijanje civila u Buči. Na društvenim mrežama viralne su bile i netačne tvrdnje da je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski naredio da se ubijaju civili, to jest da se “dogovarao s nacistima da ubijaju ljude kao u Buči”.
U ovoj analizi donosimo pregled propagandnih narativa kojima se odgovornost za zločine počinjene u agresiji na Ukrajinu nastojala prebaciti na ovu državu te se gradila slika Ukrajine kao zločinačke i nacističke države – ili čak “lažne države” – koja nikada nije imala pravo da postoji.
Rusija “oslobađa Ukrajinu”
Ruska je ratna propaganda od početka svjesno ignorisala činjenicu da je predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski Jevrej, prikazujući ga kao vođu “neonacističkog režima u Kijevu”. Taj je koncept već u svojoj objavi rata naglasio Vladimir Putin.
U govoru koji je održao 24. februara, na dan početka invazije, Putin je postavio okvire u kojima će se kretati ruski propagandni narativi, uključujući i onaj o “nacizmu”. Nazvavši invaziju “specijalnom vojnom operacijom” čiji je cilj “denacifikacija i demilitarizacija Ukrajine”, naveo je i da je odluku da napadne Ukrajinu donio kako bi “zaštitio ljude (ukrajinske Ruse op.a.) koji su izloženi zlostavljanju i genocidu kojeg osam godina sprovodi kijevski režim”. Putin je čak pozvao ukrajinsku vojsku da položi oružje i da se s ruskim de facto napadačima suprotstavi “hunti koja pljačka Ukrajinu i ponižava ukrajinski narod” i “neonacistima koji su preuzeli vlast u Ukrajini”. Ovaj je dio njegovog govora posebno istaknut na stranici ruske ambasade u Bosni i Hercegovini.
U mjesecima koji su uslijedili motiv Ukrajine kao “nacističke države”, koji je imao istaknuto mjesto u Putinovom govoru, postao je jedna od centralnih tema propagandnih narativa koje su promovisali i zvanični predstavnici Ruske Federacije u BiH i regionu, uz podršku proruski orijentisanih medija.
Glas Srpske je tako početkom marta 2022. godine objavio autorski tekst ambasadora Ruske Federacije u BiH Igora Kalabuhova koji je ponovio ključne tvrdnje Putinovog govora. Kalabuhov je rusku invaziju na Ukrajinu nazvao “specijalnom vojnom operacijom demilitarizacije i denacifikacije Ukrajine”, rekavši da Rusija nije prijetnja civilima u Ukrajini, već su to vlasti u Kijevu i “naoružane bande koje bez upozorenja pucaju na obične građane”, terorišući svoje sugrađane.
Slične su tvrdnje po društvenim mrežama tada već širili opskurni “influenseri” koji su uvjeravali svoje pratitelje/ke da opasnost ne dolazi od razornih djelovanja ruske vojske, već od “kriminalaca koje naoružava Zelenski”. Prikazivanje Rusije kao oslobodioca Ukrajine bilo je čest motiv ranih propagandnih istupa i sadržaja, uključujući i tvrdnje da ruska vojska u Ukrajini provodi kontraofanzivu, dok ukrajinska vojska masovno baca oružje i prelazi na stranu okupatora. Ovaj narativ, prisutan u prvim danima invazije, kada se još mislilo da će Ukrajina biti brzo osvojena, demantovalo je samo vrijeme.
Kako se širila priča o nacizmu u Ukrajini?
Raskrinkavanje je do novembra 2022. ocijenilo 225 objava i medijskih članaka koji su sadržavali tvrdnje o nacizmu te činjenju ili lažiranju zločina od strane Ukrajine. Takve su se tvrdnje najviše širile na društvenim mrežama, to jest po profilima na Twitteru i Facebooku. Što se medijskih sadržaja tiče, najviše medija koji su objavljivali ovakve sadržaje locirani su u Srbiji, uključujući Sputnik, Novosti, Srbiju Danas, Informer, Krstaricu, Alo i Tanjug. U BiH su se ovakve tvrdnje mogle vidjeti na stranicama Glasa Srpske, RTRS-a i portala Prijedor24h. Najveći broj objava, njih 164, sadržavao je u potpunosti netačne tvrdnje, to jest lažne vijesti, dok je ostatak sadržavao različite manipulacije i teorije zavjere.
Teze o Ukrajini kao nacističkoj državi koju u tome podržava Zapad najčešće su “dokazivane” širenjem dezinformacija kojima se nastojao stvoriti utisak da su nacistički simboli sveprisutni u političkom i društvenom životu Ukrajine. Takva je bila fotomontaža kukastog krsta na majici koju je držao predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski te niz bizarnih tvrdnji da su ukrajinske izbjeglice (u Velikoj Britaniji i Hrvatskoj), zarobljeni ukrajinski vojnici ili, pak, supruge ukrajinskih vojnika, ukrajinski navijači na Svjetskom prvenstvu održanom u Kataru, pa čak i takmičari na Eurosongu, javno i otvoreno nosili nacističke simbole ili koristili nacistički pozdrav.
Viralne su bile i netačne tvrdnje da je ukrajinska raketa pogodila željezničku stanicu u Kramatorsku. Uz njih su se mogli pročitati komentari da će Zelenski zbog toga “imati svoj privatni Nirnberg”, čime se aludiralo na Nirnberški proces – suđenje bivšim nacističkim vođama za zločine počinjene tokom Drugog svjetskog rata.
U okviru ovog narativa dijeljene su lažne tvrdnje da SAD već dugo naoružavaju i podržavaju naciste u Ukrajini ili da su sankcije Rusiji uvele “nekadašnje udarne snage Trećeg rajha”, koje i dalje njeguju nacističku ideologiju. U nekim se slučajevima tvrdilo čak i da je Rusija napala Ukrajinu kako bi spriječila treći svjetski rat koji je planirao NATO.
Rusko izjednačavanje današnje Ukrajine s nacističkom Njemačkom izazvalo je posebne osude osoba i grupa koje se bave očuvanjem sjećanja na holokaust i proučavanjem genocida, nacizma i Drugog svjetskog rata. Više od 140 naučnika/ca koji/e rade u ovim oblastima u zajedničkoj su izjavi osudili/e Putinove riječi, navodeći da ruske vlasti zloupotrebljavaju historiju i pokušavaju Ukrajinu prikazati nacističkom i fašističkom zemljom kako bi opravdale agresiju na nju.
Ovogodišnji Dan sjećanja na holokaust, štaviše, prvi je put obilježen bez prisustva ruske delegacije u nekadašnjem koncentracionom logoru Auschwitz, koji je oslobodila upravo sovjetska vojska. Kako je rekao direktor Muzeja Auschwitz, predstavnici/e Rusije po prvi put nisu pozvani/e na obilježavanje godišnjice oslobađanja logora smrti, jer je Rusija, uništavajući Mariupolj i Donjeck, pokazala “istu bolesnu megalomaniju” koja je vodila naciste kada su napravili Auschwitz. Ruska propaganda, pak, ne odustaje od priče da se Rusija u Ukrajini “bori protiv nacizma” – štaviše – ovaj se narativ sve više radikalizuje. Samo dan poslije obilježavanja godišnjice Auschwitza Sputnik Srbija prenio je izjavu krimskog poslanika u ruskoj Dumi, koji je rekao da vojna pomoć koju zapadne zemlje šalju Ukrajini predstavlja realizaciju “nacističkog programa genocida nad slovenskim narodom”.
Odakle dolazi i čemu služi ovaj narativ?
Historija ukrajinsko-ruskih odnosa duga je i komplikovana. Ukrajina je svoju nezavisnost od Rusije u modernom dobu prvi put stekla 1917. godine, ali ju je ponovo izgubila 1922. godine, kada je integrisana u Sovjetski Savez (SSSR). SSSR je u Ukrajini provodio intenzivnu kampanju “rusifikacije”, dok je jedna od najtežih posljedica sovjetskih politika u Ukrajini bila tzv. Velika glad (1932–1933), poznata i kao Holodomor (Gladomor), koja je odnijela milione ukrajinskih života i nedavno je u rezoluciji Evropskog parlamenta prepoznata kao genocid. Holodomor je bio izazvan Staljinovim odlukama o kolektivizaciji poljoprivredne proizvodnje, a zatim i doslovnim lišavanjem ukrajinskih seljaka hrane te mogućnosti da je proizvedu ili do nje dođu.
Kada je u junu 1941. godine počela njemačka invazija na Sovjetski Savez, dio Ukrajinaca vidio ju je kao priliku za izlazak iz SSSR-a. Godine 1941. počela su masovna ubistva Jevreja, koja će se nastaviti sve do 1944, zavladala je glad, a više od 2,2 miliona Ukrajinaca odvedeno je na prisilni rad u Njemačku, te se počeo organizovati pokret otpora nacistima, uključujući tajne ćelije Komunističke partije u istočnoj i srednjoj Ukrajini i sovjetski partizanski pokret na sjeveru. S druge strane, 1942. godine počelo je formiranje nacionalističkih jedinica koje su postale poznate kao Ukrajinska ustanička vojska (UPA), koja je vodila borbe i s Nijemcima i sa sovjetskim partizanima.
Kako navodi i Đuro Vidmarović, historičar i bivši ambasador Hrvatske u Ukrajini, Ukrajina se u Drugom svjetskom ratu nalazila većim dijelom u sastavu Sovjetskog Saveza, a manjim dijelom u sastavu Poljske, te nije imala svoju “nacističku državu” iako su se neki borci za nezavisnost Ukrajine za vrijeme njemačke okupacije privremeno priklonili nacistima. Ubrzo se pokazalo da nacistička Njemačka nije namjeravala “oslobađati” Ukrajinu niti u tome podržati svoje tamošnje saradnike. Njih je, svakako, bilo – najpoznatiji je vjerovatno nacionalista Stepan Bandera, vođa Organizacije ukrajinskih nacionalista, koji je na početku rata sarađivao s nacistima, koji su ga, pak, ubrzo uhapsili zbog pokušaja da uspostavi nezavisnu Ukrajinu. Bandera je jedna od figura koje se intenzivno koriste za prikazivanje Ukrajine nacističkom državom. U Ukrajini ga i danas određeni krugovi osuđuju kao nacističkog kolaboratora, dok ga drugi slave kao borca za nezavisnost – tako mu je, recimo, 2010. godine tadašnji predsjednik Ukrajine Viktor Juščenko posthumno dodijelio odlikovanje “Heroj Ukrajine”, što je izazvalo burne reakcije kako u državi, tako i van nje.
Ukrajinska historija iz perioda Drugog svjetskog rata je, dakle, kompleksna – i po tome se ne razlikuje previše od većine država koje su bile pod nacističkom okupacijom, u kojima su se također razvijali i kvislinški i pokreti otpora. No, u Ukrajini nije postojala nacistička “marionetska država”, kao što ni današnje prisustvo radikalnih desničarskih grupa – koje ni u kojem slučaju nije specifično za Ukrajinu – ne predstavlja politički “mainstream” u ovoj državi.
Kao glavni argument u ovom narativu koristi se djelovanje i status ukrajinske ekstremno desničarske vojne jedinice Azov, čiji su pripadnici povezivani i s ratnim zločinima. U narativu o Ukrajini kao “nacističkoj državi” djelovanje Azova predstavlja se kao izraz zvanične politike ukrajinskih vlasti, pri čemu se zanemaruje činjenica da je militarizaciji dijela ukrajinskog društva doprinijela upravo ruska aneksija Krima i rat koji u istočnim dijelovima ove države traje od 2014. godine. Upravo je tada i formiran Azov kao dobrovoljačka jedinica koja je učestvovala u borbama na tim teritorijima, od kada je dio Nacionalne garde Ukrajine.
No, o nacizmu ili fašizmu kao “zvaničnoj” ideologiji ukrajinske države naprosto se ne može govoriti. Ekstremna desnica u Ukrajini, kao ni u većini evropskih zemalja, nema značajan utjecaj u Parlamentu i Vladi. Radikalno desna politička koalicija je na ukrajinskim izborima 2019. godine osvojila samo 2% glasova, što pokazuje da ova ideologija nema rasprostranjenu podršku u biračkom tijelu. U Ukrajini nikada nije došlo ni do kakvog “preuzimanja vlasti od strane neonacista”, o kojem je govorio Vladimir Putin. Štaviše, istraživanja pokazuju da je antisemitizam značajno manje zastupljen u Ukrajini nego u Rusiji.
Jeffrey Veidlinger, profesor historije i jevrejskih studija na američkom Sveučilištu Michigan, u razgovoru za New York Times rekao je da je rusko shvatanje nacizma mnogo više obilježeno predstavom o nacističkoj Njemačkoj kao antitezi Sovjetskog Saveza nego činjenicom da se nacistička ideologija zasnivala na progonu Jevreja.
“Zato je moguće da za državu čiji je predsjednik Jevrej kažu da je nacistička i da im to ne djeluje previše nelogično”, smatra on.
Priče o “denacifikaciji” Ukrajine su, stoga, domišljat način za dobijanje podrške ruske javnosti za napad na Ukrajinu jer su, kako primjećuje Veidlinger, ukorijenjene u dijelu ruske historije koji je vrlo značajan za ovu državu: “Rat protiv nacizma zaista je glavni momenat 20. stoljeća za Rusiju. Ono što sada rade na neki je način nastavak tog velikog momenta nacionalnog jedinstva iz Drugog svjetskog rata”.
Historičar Oleksa Drachewych također ističe da se priča o “denacifikaciji” Ukrajine svjesno oslanja na “rusku opčinjenost Drugim svjetskim ratom”, to jest na pobjedu SSSR-a nad nacizmom kao jedan od najvećih trijumfa u ruskoj historiji.
Đuro Vidmarović također smatra da je priča o ukrajinskom “nacizmu” primarno bila namijenjena obezbjeđivanju podrške ruske javnosti za napad na Ukrajinu: “Pokretima vojnih jedinca prethodila je intenzivna propagandna ofanziva namijenjena poglavito domaćoj javnosti. Sve tvrdnje iznesene protiv ukrajinskog naroda i ukrajinske države trebale su opravdati okupaciju te države i istrebljenje onih Ukrajinaca koji okupaciju ne bi prihvatili. Jedna od točaka ruske antiukrajinske propagandne bila je tvrdnja kako su Ukrajinci nacisti, a Ukrajina nacistička država, zbog čega bi, eto, Ruska Federacija imala pravo intervenirati i izvršiti u Ukrajini ‘denacifikaciju’“.
Podaci koje je prikupila analitička kompanija Semantic Visions, a koji su prikazani u članku New York Timesa, pokazuju da je povezivanje Ukrajine s nacizmom u ruskom javnom prostoru značajno intenzivirano od početka invazije. Istraživanje je obuhvatilo ogroman uzorak od skoro osam miliona članaka o Ukrajini objavljenih na ruskom jeziku, s oko 8.000 web stranica iz Rusije. Termin “nacizam” se u ovim izvorima do 24. februara prošle godine pojavljivao u manje od 250 članaka sedmično, da bi se na dan kada je počela invazija na Ukrajinu pojavio u više od 2.000 članaka. Učestalost korištenja ovog termina u vezi s Ukrajinom od tada je ostala znatno viša nego ikad prije iako su priče o “ukrajinskom nacizmu” prisutne još od 2014. godine, kada su služile kao opravdanje za podršku separatističkim “republikama” i aneksiju Krima.
Ukrajina kao “zločinac” i država koje nema
Korištenje propagande u svrhu diskreditacije protivnika u ratnim sukobima dio je onoga što se naziva hibridnim ili specijalnim ratom. Optuživanje druge strane za vlastite zločine spada u klasična sredstva ratne propagande te narativi u kojima se napadnuta strana pokušava prikazati zločinačkom nisu specifični samo za rat u Ukrajini. U digitalno doba, pojavom online medija, a naročito društvenih mreža, plasiranje i širenje takvih sadržaja brže je nego ikad.
Optužbe protiv Ukrajine često sadrže upravo netačne tvrdnje da je ukrajinska vojska odgovorna za nedjela koja su počinile ruske snage. Osim već spomenutog pokušaja da se Ukrajina okrivi za zločine u Buči, ovim su se prostorima širile i netačne tvrdnje da je ukrajinska vojska minirala grad Mariupolj i tamo držala civile kao taoce, ne dozvoljavajući im da napuste grad, pa čak i da se ukrajinska vojska “presvlači u ruske uniforme i ubija civile”. Uz optužbe za činjenje zločina, u okviru ovog narativa susreću se i tvrdnje o drugim vrstama djelovanja ukrajinskih vlasti protiv sopstvenih građana/ki, poput onih da je naredila da se isključi mobilna mreža u Hersonskoj oblasti.
Putin je u svom govoru 24. februara negirao da je Ukrajina ikada imala “pravu državnost”, predstavivši je kao privremenu formaciju, pa čak i neku vrstu “okupacione” vlasti koja teroriše sopstveni narod. Ni ovaj motiv nije ostao bez podrške lokalnih teoretičara/ki zavjere i proruskih medija u regiji. Tako su se, recimo, širile tvrdnje da Ukrajina nikada nije podnijela zahtjev za registraciju granica te da zbog toga formalno nije država, nego pokrajina, kao i bizarna priča da je predala zalihe zlata i deviza Poljskoj i time “izgubila još jednu komponentu državnosti”.
Pored optužbi za djelovanje protiv sopstvenog naroda, u nekoliko se primjera ukrajinska vojska optuživala za napade na strane državljane/ke ili misije međunarodnih organizacija u zemlji. Lažne vijesti da su ukrajinske snage zarobile vozila Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju u Ukrajini (OSCE) ili da su zauzele kancelariju UN-a u Kramatorsku brzo su demantovale obje ove organizacije.
Kada nije optuživala Ukrajinu za ratne zločine koje je sama počinila, Rusija ih je uglavnom negirala, pripisujući ih “zapadnoj propagandi”. U septembru 2022, nekoliko dana nakon što je pronađena masovna grobnica u Izjumu, teoretičari/ke zavjere počeli/e su dijeliti snimak ekološkog protesta održanog u Beču uz neistinite tvrdnje da ga “zapadna propaganda” prikazuje kao reportažu o masovnim grobnicama (isti snimak ranije je korišten kao dokaz o “lažiranju pandemije” Covid-19, uz jednako netačne tvrdnje da ga zapadni mediji prikazuju kao reportažu o žrtvama pandemije).
U cijelom nizu sličnih dezinformacija zapadni mediji su netačno optuživani da su falsifikovali ili izmišljali dokaze o zločinima u Ukrajini, predstavljajući filmske scene ili stare snimke nesreća kao prizore iz rata u Ukrajini. Ništa od toga se nije desilo.
Evropski digitalni medijski opservatorij (EDMO) od početka rata prati dezinformacije koje se o ukrajinskom ratu šire na području Evropske unije koristeći podatke fact-checking redakcija koje djeluju u EU. Iz periodičnih izvještaja koje objavljuje EDMO vidi se da je najzastupljenija kampanja diskreditacije Ukrajine (44% uočenih narativa, uključujući i optužbe za nacizam i lažiranje zločina). Zatim slijede narativi u kojima se targetira NATO te strane zemlje koje podržavaju Ukrajinu (15 posto), ličnost Volodimira Zelenskog (12 posto), zapadni medij (12 posto) te ukrajinske izbjeglice (7 posto).
Narativi u kojima se iznose različite neutemeljene optužbe protiv Ukrajine i Ukrajinaca aktuelni su i danas, godinu nakon početka invazije. Sputnik Srbija, srpsko izdanje ruskog državnog medija, odigrao je značajnu ulogu u kreiranju i širenju medijskih sadržaja po mjeri ruske politike na našem jezičkom području. Dezinformativne i manipulativne izvještaje o ratu u Ukrajini s ovog portala prenosili su brojni proruski mediji u Srbiji i Republici Srpskoj – uključujući i javne servise i novinske agencije. Oni su se, međutim, pojavljivali i u medijima koji nisu ideološki bliski Sputniku, zahvaljujući trendu takozvanog copy/paste novinarstva, rutinskog preuzimanja medijskih sadržaja bez ikakve provjere, s jedinim motivom – da se stranici priskrbi što veći broj posjeta. Značajnu ulogu u širenju ruskih narativa protiv Ukrajine imale su i društvene mreže, gdje su pojedine, posebno “uspješne “dezinformacije, znale ostvariti i više hiljada interakcija./raskrinkavanje.ba/