Od Banjske do američkog Kongresa: Kosovo sve bliže NATO-u, Srbija tone u samoizolaciju

Aktualni događaji vezani uz budućnost Kosova pokazuju da se najnovija država na Balkanu nalazi u potpuno drugačijem međunarodnom i regionalnom kontekstu nego prije samo nekoliko godina.

Dok Beograd i dalje formalno inzistira na politici „statusne neutralnosti“, očuvanju Rezolucije 1244 (koja je poslužila kao pravna osnova za proglašenje Deklaracije o neovisnosti Kosova) i vojnoj neutralnosti Srbije, stvarnost na terenu kreće se u suprotnom smjeru.

Kosovo postupno produbljuje svoju integraciju u zapadne sigurnosne i političke strukture, dok Srbija ostaje sve više zaglavljena između nemogućnosti provedbe dogovorenog procesa normalizacije odnosa, Vučićevih unutarnjopolitičkih kalkulacija i kontradiktorne vanjske politike.

Jedan od ključnih događaja posljednjih nekoliko tjedana je prvostupanjska presuda u slučaju Banjska. Osnovni sud u Prištini osudio je Blagoja Spasojevića i Vladimira Tolića na doživotni zatvor, dok je Dušan Maksimović osuđen na 30 godina zatvora zbog sudjelovanja u terorističkom napadu u Banjskoj u rujnu 2023. Sud je utvrdio da je skupina djelovala s ciljem destabilizacije ustavnog poretka Kosova, pokušavajući okupirati sjeverno Kosovo i ujediniti ga sa Srbijom.

Činjenica da je Milan Radoićić, koji je javno preuzeo odgovornost za organiziranje akcije, i dalje dostupan srbijanskim vlastima u Srbiji, bez ikakvog ozbiljnog pravnog postupka, daje ovom slučaju posebnu političku težinu. Iz tog razloga, odluka Suda u Prištini otvorila je pitanje političke i zapovjedne odgovornosti struktura bliskih vladi u Beogradu.

Prorežimski mediji i Vučićevi „čuvari“ gotovo su u potpunosti utišali ovu temu, što pokazuje da je Banjska postala politički neugodno pitanje za režim u Beogradu. Istovremeno, Priština s pravom naglašava da je ovaj slučaj dokaz da Srbija izravno podržava destabilizaciju sjevernog Kosova. Sam Vučić nije rekao ni riječi o sudskoj odluci; nedržavnički stav, pa se čak može zaključiti da je takvo ponašanje kukavički.

Politički, Banjska je dodatno oslabila međunarodni položaj Srbije, kako u pitanju normalizacije odnosa s Kosovom, tako i u odnosima sa zapadnim zemljama. Nakon događaja iz 2023. godine, neki zapadni partneri počeli su otvorenije promatrati sigurnosnu politiku Srbije kao faktor regionalnog rizika i nestabilnosti, posebno u kontekstu ruske invazije na Ukrajinu i rastuće osjetljivosti NATO-a na potencijalne destabilizirajuće točke u Europi.

Paralelno s tim, Kosovo ulazi u novu fazu unutarnje političke nestabilnosti kroz izvanredne parlamentarne izbore zakazane za 7. lipnja. Iako je Srpska lista posljednjih godina prošla kroz ozbiljne političke i međunarodne kontroverze, uključujući optužbe za bliske veze s kriminalnim strukturama i pojedincima povezanim s Banjskom, ona i dalje uživa otvorenu podršku Vučićevog režima.

To pokazuje duboki paradoks srbijanske politike prema Kosovu: čak ni nakon Banjske, sankcija, međunarodnog pritiska i ozbiljne štete kredibilitetu na Zapadu, Vučić nije ponudio novu strategiju niti novu političku infrastrukturu za Srbe na Kosovu. Umjesto redefiniranja politike, on se i dalje oslanja na iste kriminalne aktere i iste mehanizme političke kontrole.

Takav pristup možda kratkoročno očuva političku kontrolu Beograda nad kosovskim Srbima, ali dugoročno dodatno produbljuje njihovu međunarodnu izolaciju i ovisnost o središnjoj vladi u Srbiji, koja sve manje ima za ponuditi.

Uhićenje petero agitatora u Gračanici dokazuje da će Srpskoj listi biti sve teže koristiti alate pritiska kako bi osigurala glasove.

U međuvremenu, međunarodni kontekst se brzo mijenja. U američkom Kongresu pokrenuta je inicijativa koja promiče dublju integraciju Kosova u euroatlantske strukture, uključujući i ideju članstva u NATO-u. Iako formalni prijem Kosova u NATO još nije izravno na dnevnom redu jer četiri države članice Saveza ne priznaju Kosovo, sama činjenica da se o ovom pitanju sve otvorenije raspravlja ozbiljan je pokazatelj promjene zapadnog pristupa Balkanu.

U konačnici, priznanje Kosova od strane svih država članica NATO-a nije nužno potrebno. Te države mogu glasati za Kosovo kao teritorij, budući da Priština ima neosporni suverenitet nad njegovim teritorijem. Preostaje samo osigurati punu prisutnost vojske Kosova na sjeveru i proces bi se smatrao dovršenim.

Uvjeren sam da će se to dogoditi nakon sljedećih izbora i u suradnji s KFOR-om. Nije nimalo nemoguće da će, zbog izbjegavanja postizanja "Konačnog pravno obvezujućeg sporazuma o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova", četiri države koje su ujedno i članice Europske unije, zbog opstrukcija Beograda, odlučiti priznati Kosovo.

Zapad, posebno nakon rata u Ukrajini, Balkan sve manje doživljava kao „zamrznuti sukob“, a više kao dio šire europske sigurnosne arhitekture. U tom kontekstu, Kosovo se sada tretira kao sigurnosni partner Zapada, dok se Srbija sve više doživljava kao neizvjesni akter koji pokušava balansirati između Zapada, Rusije i Kine.

Dodatni problem za Srbiju je činjenica da politika „četiri stupa“ ili „četiri stolice“ postaje sve manje održiva u uvjetima nove geopolitičke polarizacije. U okolnostima eskalacije sukoba između Zapada i Rusije, kao i rivalstva između Kine i Sjedinjenih Država, prostor za balansiranje u vanjskoj politici se sužava.

Srbija formalno ostaje kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji, ali istovremeno odbija uskladiti se s ključnim europskim vanjskopolitičkim odlukama, prvenstveno sankcijama protiv Rusije. Zajedno sa sve vidljivijom erozijom demokracije unutar zemlje, to proizvodi rastuće nepovjerenje među zapadnim partnerima prema stvarnim vanjskopolitičkim ciljevima i iskrenosti službenog Beograda.

U tom kontekstu, inzistiranje na vojnoj neutralnosti postaje sve kompliciranije i štetnije za sigurnost Srbije. Neutralnost je tijekom proteklog desetljeća bila kratkoročna politička formula za balansiranje između različitih međunarodnih centara moći, ali danas predstavlja pasivnu poziciju bez jasnog strateškog smjera.

Dok Kosovo gradi svoju sigurnosnu suradnju s NATO-om i Sjedinjenim Državama, Srbija ostaje između formalne suradnje s NATO-om kroz program Partnerstvo za mir i imaginarnije političke podrške Rusije i Kine u Vijeću sigurnosti UN-a.

Ključni problem za Srbiju je činjenica da trenutno ne postoji održiva strategija za izlazak iz zastoja na Kosovu. Zamrznuti sukob više ne funkcionira kao stabilna opcija, jer se međunarodni odnosi brzo mijenjaju. S jedne strane, Srbija nema političku snagu formalno priznati Kosovo, dok s druge strane nema kapacitet zaustaviti ili čak usporiti međunarodnu integraciju Kosova.

Zbog toga se pitanje Kosova danas sve manje svodi na pitanje „hoće li se Kosovo integrirati u zapadne strukture“, a sve više na pitanje koliko će se brzo taj proces razvijati i kakve će posljedice nastavak sadašnje politike samoizolacije imati za Srbiju, bez jasne dugoročne strategije.

Autor: Dragan Shormaz